|
|
Arhiva "Iz medija"
novinari vole glumiti policajce i heroje 13.12.2003.
|
 O toj aktualnoj tematici trgovine ljudima, koja ne zaobilazi ni hrvatske prostore, razgovoramo sa Sašom Lekoviæem, koji je 24 godine profesionalni novinar, reporter i dopisnik u mnogim hrvatskim listovima – a danas slobodni novinar, voditelj Centra za istraživaèko novinarstvo u Zagrebu te medijski savjetnik i trener istraživaèkog novinarstva.
izmišljena tema
Kakva je situacija na podruèju jugoistoène Europe, vezano uz trgovinu ljudima?
– Teško je reæi gdje je na ovim prostorima bolje ili lošije. Radi se o dijelu organiziranog kriminala koji je teško mjerljiv i tu su uvijek prisutne sive brojke. Èesto se miješa prostitucija i trgovina ženama prisiljenim na prostituciju, pa ilegalne migracije i trgovina ljudima. To su odvojeni pojmovi, ali se èesto preklapaju. Problem je što zakonodavstva nisu primjerena, politièka volja èesto ne postoji, pa mnogi ilegalni emigranti koji plate da bi bili prebaèeni preko granice bez dokumenata, postanu žrtve trgovaca ljudima, jer mimo svoje volje bivaju prebaèeni u neku drugu zemlju, uzima im se naknadno novac, drži ih se u neprimjerenim uvjetima. Kada govorimo o zakonodavstvu, u Hrvatskoj je tek nedavno uveden èlanak zakona koji dotièe trgovinu ljudima, ali od ranije postoje èlanci u kojima se sankcionira uspostavljanje ropstva nad osobom ili posredovanja u lancu meðunarodne prostitucije.
State Department je uspostavio tri kategorije zemalja – u treæoj su one koje su uèinile malo, ili ništa u borbi protiv trgovine ljudima, u kojoj je na primjer Bosna i Hercegovina. Hrvatska je u drugoj kategoriji – uèinila je nešto, ali ne dovoljno, a u prvoj kategoriji zemalja koje su uèinile najviše je recimo Makedonija koja ima relativno riješeno zakonodavstvo, smještaj žrtava trgovine, prevenciju... U Hrvatskoj je još pred nepune dvije godine ministar unutarnjih poslova odbio sudjelovati u jednoj emisiji u kojoj se govorilo o trgovini ljudima, uz obrazloženje da je to izmišljena tema...
poput ukradenih auta
Trgovina ljudima, »trafficking« najèešæe podrazumijeva prelazak granica?
– Postoji i trgovina ljudima unutar jedne zemlje, ali jako velik postotak ljudi kojima se trguje je zapravo prebaèen u neku drugu zemlju, jer je njima lakše manipulirati u nepoznatoj sredini, tamo gdje ne poznaju jezik. Žrtve su poput ukradenih automobila – kad recimo u Ukrajini pronaðete automobil koji je ukraden u Hrvatskoj, apsolutno je teško rekonstruirati lanac. Tako je i s ljudima. Èesto budu kažnjeni samo vlasnici barova u kojima su bile djevojke prisiljavane na prostituciju, ali oni su na samom dnu tog lanca. U principu su ljudi koji vode posao oko trgovine ljudima isti oni koji preprodaju drogu, oružje, ukradene automobile, pa èak i ljudi koji odluèuju o tome tko æe gdje i kada biti smaknut u mafijaškim obraèunima. To ljudi nedovoljno shvaæaju, pa èak i novinari koji o tome pokušavaju pisati. O politièarima da i ne govorimo. Trgovina ljudima je vrlo unosan posao i uz trgovinu oružjem i drogom, najisplativiji posao na svijetu.
prešli dozvoljenu liniju
Na koje poteškoæe i opasnosti nailaze novinari koji pišu o skrivenim temama, o »bijelom roblju« i slièno?
– Praæenje trgovine ljudima je za novinare stresno, a situacije u kojima se naðu mogu biti vrlo opasne. Ono što, meðutim, stalno istièem na radionicama, puno je važnija sigurnost ljudi koji vam pomažu da napišete prièu, a pogotovo sigurnost žrtve, nego sigurnost samog novinara. Mi smo ovdje u Opatiji zbog toga kritizirali neke kolege koji su se izložili opasnosti, upotrijebili skrivene kamere, pregovarali sa svodnicima, otkupljivali djevojke da bi ih spasili. Mnogo puta su prešli liniju i napravili stvari koje nisu etiène do kraja i koje nisu pružale
ubijanje istraživaèkog novinarstva
– Kada me pitaju što je istraživaèko novinarstvo, osjeæam se kao trgovac koji prodaje robu koje nema. Prodajem recimo stolice, meðutim imam samo šumu, nemam još ni pilu da bih srušio drvo, a nisam siguran ni da je šuma moja, jer nešto nije u redu s katastarskim èesticama... Kod nas prije svega nema potrebne infrastrukture za istraživaèko novinarstvo, koje bi u stvari trebalo biti jedno obièno, dobro novinarstvo koje ide dublje – ispod površine. Teoretièari imaju razlièita mišljenja – neki smatraju da je to samo dobro novinarstvo, dok drugi smatraju da je istraživaèko novinarstvo kraljica novinarstva, kao što je atletika kraljica sportova. Istina je negdje izmeðu, a važna su tri elementa. Teme moraju biti od opæeg interesa, u njima se treba otkrivati informacije koje netko s pozicija vlasti nastoji sakriti, a jako je bitan i rad novinara i urednika. Ovaj treæi element u Hrvatskoj èesto nedostaje, pa smo svjedoci da èesto tekstovi koji se opremaju kao ekskluzivni, »istraživaèki tim je otkrio«, zapravo nemaju nikakve veze s tim – i ja ih zovem ubijanjem istraživaèkog novinarstva. Radi se o dokumentima koje je netko dao da bi naškodio drugom, nema provjere, nema drugih izvora i to je apsolutno nedopustivo. | dovoljnu sigurnost žrtvi. Uðete sa skrivenom kamerom u lokal gdje su djevojke prisiljene na prostituciju i otkriju vas – doveli ste u opasnost i ekipu i žene i sve koji su vam pomogli i dali podatke. Novinari vole ponekad glumiti i policajce i heroje i nešto što nije primjereno. Ponekad, novinar mora èuvati žrtvu i od same žrtve. Govorio sam s mnogim ženama prisiljenim na prostituciju – nekad ne žele govoriti, ali nekad su gnjevne i žele se slikati i pod punim imenom isprièati sve, kazati imena ljudi koji su im radili užasne stvari – pitanje je da li to objaviti. Odgovor je naravno – ne, jer je sve to nedokazivo. Žrtva može manipulirati novinarom ili nenamjerno dati krivi podatak, ime koje joj je ostalo u sjeæanju – ako ju vi ne zaštitite od nje same, ona æe stradati. To je vrlo osjetljivo podruèje i novinar je prisiljen ubiti prièu, ne objaviti je, koliko god ona bila soèna – da bi zapravo bio profesionalan. Ne objaviš prièu na kojoj si radio da bi bio profesionalan ili ju barem ne objaviš na naèin kako bi svi željeli proèitati, jer se ne radi o njihovoj majci, ženi ili sestri...
dogaða se i pametnima
Tko može postati žrtvom trgovine ljudima?
– Apsolutno svatko – vi, ja ili bilo tko ako se naðe u poziciji da ga netko može staviti u ropski odnos. Žrtvu ništa ne štiti, a jedna od najnevjerojatnijih izjava koju sam èuo bila je izjava jedne osobe koja je na televiziji predstavljala vladinu instituciju – ona je rekla da se to hrvatskim djevojkama ne može dogoditi, jer su one pametne! To je nešto strašno i pokazuje veliko nepoznavanje problema. Razgovarao sam s nizom djevojaka koje su itekako pametne, ali ih to nije saèuvalo od sudbine u koju su zapale jer nisu imale novaca, bile su kidnapirane, drogirane, prebaèene preko granice, uzeti su im dokumenti... Po toj logici onaj tko je pametan ne bi nikada izlazio na ulicu i ne bi se nikada ni skim družio...
doslovno ukradene s ulice
Prijeti li opasnost iz »sumnjivih« malih oglasa koji puno obeæavaju mladim djevojkama?
– U nekim državama, primjerice u Albaniji to ne funkcionira preko malih oglasa, veæ se djevojke doslovno kradu s ulice. U Moldaviji i Ukrajini gdje su vrlo siromašne obitelji i te djevojke veæ imaju djecu iz razorenih brakova, nekad svojevoljno postaju prostitutke, ali to ne znaèi da one nisu žrtve. Jer niti jedna nije pristala biti tuèena, silovana, drogirana, niti da drugi uzimaju sav njezin novac, da ju se veže za krevet i gasi cigarete po tijelu ili da joj se tri dana ne da jesti. No mi smo skloni kazati – ah, to su neke ukrajinske prostitutke.
U Hrvatskoj funkcionira model s oglasima, ponudom zaposlenja, a ako se ne može pronaæi vlasnika broja mobitela, treba posumnjati i to je jedna od mjera opreza. No, ne znaèi da ako imate ime vlasnika, nemate problem, jer u jednoj prièi koju sam napisao o djevojci koja se javila na oglas za èuvanje djeteta, otkriveno je da je isti broj mobitela bio u upotrebi šest godina, nitko ništa nije provjeravao i mnoge su djevojke bile žrtvama istog kruga ljudi.
sram žrtve
Zašto žrtve veæinom ne prijavljuju sluèajeve policiji?
– Žrtve se srame svega strašnoga što im se dogodilo. One sebe smatraju krivima, jer se i društvo tako odnosi prema njima i dodatno ih kažnjava. Normalno da ne žele o tome prièati èak ni roditeljima, ili mužu ako se u meðuvremenu udaju...
Recite nam nešto o onima koji i dalje tvrde da u Hrvatskoj ne postoji problem trgovine ljudima...
– Èak i oni koji tvrde da to ne postoji, znaju da to nije istina, ali tako im je lakše. Kada taj problem u Hrvatskoj ne bi postojao, ne bi prije godinu i pol bio osnovan Nacionalni odbor za spreèavanje trgovine ljudima kojega je osnovala Vlada, ne bi postojao nacionalni plan u kojega su ukljuèena sva ministarstva, nevladine organizacije i meðunarodne institucije, ne bi bio uveden èlanak zakona koji se tièe trgovine ljudima, ne bi bilo istina ništa od onog što je napisano u medijima o konkretnim sluèajevima, a oèito je istina pošto nije nikada demantirano. |
Povratak
|
 |
|
