Sudbina je novinara takva da važnom viješæu u novinama postaje najèešæe na kraju svoje profesionalne i ljudske životne pustolovine. On koji je život posvetio dogaðajima i izvještavanju, tek svojom smræu i sam postaje dogaðaj. Time se na zaèudan naèin konaèno i definitivno izjednaèuje s profesijom, potvrðuje da je novinarstvo sudbina. Dragom kolegi i prijatelju Nikici Marinkoviæu ono je doista to i bilo.
I usmena telefonska vijest o njegovu odlasku stigla mi je iz Slobodne Dalmacije, njegovih zavièajnih novina, s mjesta njegove sudbine, života i ljubavi. Zato me tako bolno i pogodila, zato mi je i zazvuèala tako prokleto, neosporno, premda ipak, nevjerojatno. Bila je k tome i nedjelja, bio sam na vikendu i èeprkao po vrtu. Prva misao koja mi je u toj nevjerici i zbunjenosti pala na pamet jest: možda je Nikica namjerno odabrao baš nedjelju, vrijeme predaha, odmora, sabiranja i privatnosti, vrijeme kada je i redakcija u kojoj je proveo najveæi dio svoga radnog vijeka praznija i tiša nego drugih dana, a sve zato da bi kolege i prijatelje poštedio šoka, omoguæio im da tužan podatak saznaju tek sutra, iz novina.
To bi Nikici bilo nalik, uvijek je bio spreman na igru, zez i blagu pošalicu. A možda je sraèunao i ovo: bolje je da vijest o kucanju njegova novinarskoga srca i prekidu novinarskog posla stigne u nedjelju, zvuèat æe vjerodostojnije. Ne, nije me uspio prevariti. Dobro znadem da je Nikica novinarski živio i radio i nedjeljom, i svakim blagdanom, u svako vrijeme i na svakome mjestu. To je strasno èinio i svih ovih posljednjih godina proživljenih u prividnoj mirovini. Znali smo se i nedjeljom ljudski naprièati, pa èak i prijateljski porjeèkati o raznim novinskim i novinarskim temama, kod kolege Miše u konobi na tržnici Suæidar, u basket-baru preko puta naše "Slobodne".
Uvijek je Nikica imao pune ruke novina, pune džepove novinskih isjeèaka, puna usta rjeèitih komentara, punu glavu misli, ideja i planova. Rijeèju, Nikica je bio jedno od onih starinskih novinarskih biæa što su se svom pozivu davali bez ostatka. Toliki je bio zaljubljenik i privrženik, zapravo ovisnik o novinama da im je katkada davao i pretjerana sudbonosna znaèenja. I najmanja ga je crtica u novinama znala razveseliti kao malo dijete, ali i strašno razbjesniti. Takvoga ga pamtim od našega prvoga susreta.
Kada sam poèetkom 70-ih došao u "Slobodnu", naš Nikica veæ je bio legenda, institucija, zaštitni znak. Bio je on i svojevrsna pokretna, usmena novina, iz njega su neprestano prštali komentari, informacije, duhovitosti i kozerije, prièe i reportažni zapisi. Uvijek je zraèio nemirnim, nepomirljivim, otkrivalaèkim i uèiteljskim duhom. Prije negoli se sasvim posvetio novinarstvu — isprva kao dopisnik "Slobodne" iz Zadra i Šibenika, a zatim kao njezin stalni i dugotrajni urednik-novinar u središtu Splita — bio je uèitelj po školama oko Zadra. Iskušao se i kao glumac, što je rezultirao njegovom trajnom ljubavlju prema kazalištu, te iznimnom, veselom i duhovitom kavanskom teatralnošæu, nenadmašno slikovitom kozerijom.
Posebno je Nikica ponosan bio na svoj Braè i rodni Bol, ali je u sebi spajao dalmošku otoènost i kontinentalnost, kao što je u novinarskom poslu s lakoæom spajao i vrsno prakticirao svu raznovrsnost novinarskih žanrova, od aforizma i vica preko intervjua i reportaže do portreta, izvještaja i male, no njemu uvijek velike, najveæe vijesti. Sport mu je i privatno i u javnom djelovanju bio jednom od najveæih ljubavi, a humoristièki prilog Pomet jednim od najdražih profesionalnih zaduženja.
Svojim neusporedivim entuzijazmom, neumornošæu, duhom i duhovitošæu, ležernošæu i prišnošæu, vedrinom i zanosom sve nas je nepovratno zadužio i zarazio, i za šankovima i za stolovima u redakciji. Svojom neizljeèivom novinarskom "bolešæu" zarazio je i sinove, Gojka i Jadrana. Razgovor što sam ga telefonski vodio neposredno prije pisanja ovoga oproštajnog teksta Jadran je završio rijeèima: "Popit æemo zajedno za Starog u Basketu!" Hoæemo, Nikica. Adio, Nikica. Živio nam ti, i u nama i s nama, u novinstvu i novinama, u dragoj i trajnoj uspomeni. I više æemo: Isprièat æemo koji vic, možda èak i mastan, isprièat æemo koju vedru pošalicu iz novinarskih zgoda i nezgoda. Ako se i nasmijemo, znamo da nam neæeš zamjeriti. Ta i sam si do posljednjega svoga dana i daha ispisivao u Pometu naše "Slobodne" pošalice o Koti i Luci. Bit æe mi tada lakše nego sada. Sada mi je teško, ne snalazim se u ovakvom tekstu. Sjeæam se tvoga divno toplog oproštajnog slova upuæenog ne tako davno kolegi Dušku Mažibradi, na istim ovim stranicama. Zavidim ti, vedri naš i dragi kolega i prijatelju. Sve bih dao da i ja sada mogu tako.