hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva "Iz medija"Ettore Mazzieri28.12.2003.
Sjedimo ovih dana uz nekakva bezalkoholna piæa i napitke Errol Superina, caporedattore responsabile, iliti glavni i odgovorni urednik, našeg rijeèkog lista »La Voce del Popolo«, koji je nedavno prvi put u povijesti izišao u bojama, sjajni novinar i urednik Ivo Vidotto i ja i pripovijedamo o najvremešnijem rijeèkom novinaru, našem dragom kolegi i prijatelju Ettoreu Mazzieriju, legendi rijeèkog, hrvatskog i ex-jugoslavenskog sportskog novinarstva, koji je svoje i znalaèke i beskompromisne rige, iliti retke, ispisivao i u uglednim talijanskim novinama. Iako su mu osamdeset i tri godine Ettore je, makar i naèeta zdravlja, isti onaj dragi novinar i èovjek, kakva ga sva trojica, a razlièitih smo godina, pamtimo iz dana svojih mladenaèkih novinarskih koraka. Zato me ganula Errolova poruka da u redakciji »La Voce del Popola« još uvijek postoji onaj »moj« maleni zeleni stoliæ, a u njegovoj ladici i tušilica i boèica prastarog, vjerojatno sasvim skorenog tuša, kojim sam crtao karikature i ilustracije-sportske komentare na stranicama »La Voce del Popola«, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeæa. I sada se spominjem dana u kojem su dobri Renato Tich i Ettore Mazzieri za mene, honorarca, rijeèkoga gimnazijalca, nabavili taj stoliæ, da, kada rokovi prijete, a rokovi su najkobniji maèevi nad glavama novinara, karikature crtam u redakciji, a ne kod kuæe na Belvederu. Svojim simpatiènim hrvatskim sior Renato bi mi, tresuæi pomalo onom svojom lavljom glavom, glasom dobrog djeda, kojega mi sudbina nije darovala, jednostavno rekao:»Æeš storit jenu crtu?«. Crta je, naravno, bila karikatura.Treæi stalni èovjek te sjajne sportske redakcije bio je Silvio Stancich, koji je minuloga ljeta u Kopru otišao u dobra spominjanja, a èetvrti fotoreporter Frane Moriæ, poslije naš »novolistovac«, sada èili penzioner, ali su nedjeljom, tutta forza, radili i divni reporter Romano Farina, neponovljivi džentlmen Egi(dio) Barbieri, dragi Gigi Barbalich, veliki èovjek košarke Tino Silvani, stari Tomljanovich, duhoviti Luciano Superina...Iako sam prije toga crtao i pisao za »Novi list« i neke žive i pokojne zagrebaèke i beogradske sportske novine, »La Voce del Popolo« bio je prvi list u mom životu u kojem sam uistinu poèeo živjeti redakcijskim životom, u koje nisam bio samo povremeni vanjski suradnik. O, kakva je to sportska redakcija bila! U listu uvijek skromne naklade, listu na talijanskom jeziku, ta je sportska rubrika imala vrhunsku kvalitetu, obavještenost, struènost i hrabrost, dignitet meðu kolegama iz najtiražnijih tadašnjih novina. Odlazeæi i u siromašnijim vremenima u svijet, sior Ettore je kao ravnopravan sugovornik razgovarao i s, recimo, Nereom Roccom i s Lavom Jašinom, najslavnijima meðu slavnima, a ne samo, na Kantridi, sa Stojanom Osojnakom i Veljom Naumoviæem, neponovljivim trenerom, odnosno graditeljem igre »Rijeke«. Bilo je lijepo i uèiti i raditi u toj ljudskoj redakciji, u kojoj su katkad »pucali filmovi«, bilo i viših tonova, ali i harmonija vladala, na poslu i poslije posla, u kojoj staroj oštariji. Iako su mi se jednom u Zagrebu, na staroj dobroj Kajzerici, stari pajdaši i dobri ljudi Vladimir Anzuloviæ-Zula i Uroš Kovaèeviæ, i njih više nema meðu nama, odhodu gospari, do suza smijali, kada sam im rekao da za »Voce« s drugoligaške utakmice »Lokomotiva«–»Istra« moram izdiktirati sto redaka. Oni su svojim redakcijama slali »glavu« i reèenicu-dvije, a ja doslovno sve, kao da je rijeè o finalu Svjetskog prvenstva. Sior Ettore je u Zagreb dolazio na sve važne meðunarodne utakmice, klupske i reprezentativne, ne samo na one na kojima su gostovale talijanske momèadi. Tada nisam morao ništa raditi, ali bi me sior Ettore uvijek pozvao da se vidimo, naðemo. To je znaèilo da toga dana nisam morao ni objedovati ni veèerati u menzi Studentskoga centra ili nama s mora dragoj »Puli«, pored Ettorea i Egija honorarac-student na vlastiti novèanik nije smio ni pomisliti. Iako je njima valjalo još putovati do Rijeke rastajali smo se u kasnim noænim urama. Povratkom u Rijeku, stalnim zaposlenjem u »Novom listu«, s »La Voce del Popolom« sam sve rjeðe suraðivao, ponešto karikaturama, ponekad nekim izvještajem iz inozemstva, kada »Voce« ne bi poslao svoga èovjeka. Opet bih bio »il nostro inviato speciale«, što me u srednjoškolskim i ranim studentskim danima èinilo silno ponosnim, a tada drago nostalgiènim. Onda je i to prestalo, došli su novi, mladi ljudi, njihova vremena, iako me Ivo nagovara da se , makar s vremena na vrijeme, opet na stranicama »Voca« pojavim kao autor. Nekih posebnih, èudesnih dana, hodajuæi grobljem na Kozali, dokoraèam do niše u kojoj poèiva dobri sior Renato, ponešto kažem šutnjom, sretniji sam svakoga onoga dana kada na Korzu sretnem sior Ettorea. Obojica me nisu uèili samo novinarstvu, veæ, kao i otac i majka mi, èovjeènosti. I u najolovnijim vremenima sa sior Ettoreom sam o svemu oko nas i u nama pripovijedao otvoreno, kao s ocem, bez ruène koènice. Jedan od posljednjih pravih Fiumana staroga kova sior Ettore je u svim vremenima i zlovremenima uspijevao biti i ostati ono što samo rijetkima polazi za rukom. Bio je i ostao odan svom gradu, come un vero Fiuman, ali je uvijek jednako odano volio i svoju domovinu, nikada, èak i kada je bilo kako je bilo, nije svoj zavièaj želio zamijeniti Italijom, u kojoj bi mu, i kao znalcu i kao èovjeku, mnoga vrata bila otvorena. Istodobno je bio i ostao onaj pravi, plemeniti kozmopolit, koji prave, dobre ljude nikada nije svrstavao u njihove nacionalne, državne, jeziène ili bilo koje druge ladice. Sve bih to jednog od minulih dana rekao u Circolu, na fešti posveæenoj velikom rijeèkom èovjeku i novinaru, sior Ettoreu, alias Pepiju Fritoli(glavu rubrike kojega sam onomad nacrtao za »Voce«) – da me sudbina nije odvukla od te, svi mi kažu, predivne veèeri. Sior Ettore æe, naravno, moju karikaturu dobiti, još ovih dana, a ja još koju dragu uru æakule s dobrim èovjekom, svevremenskim bardom rijeèkog novinarstva, koji svojim Fiumanima u Rijeci i svijetu svoje divne tekstove posljednjih godina piše besplatno. Ciao, carissimo Ettore! Ci vediamo.
|
AKTUALNO
 |
|||||
