Revanšizam ili pitanje pravednosti

11.01.2004.

Veliki ruski pisac, drugaèiji od politike svoje zemlje, pisao je da se sjajem palaèa uvijek želi utihnuti krik pravednika. Prije trideset godina ali i godine koje slijede trajan su znak brisanje cijele jedne generacije iz »javne« povijesti, ali povijest se piše i u tišinama i u zatvorima. Nitko to nije spomenuo pri prijenosu koncerta: novinari kontinuiteta zbog svojeg kontinuiteta, a mlaði novinari i ne znaju; negativna selekcija odgojila je negativnu selekciju u novinarstvu. Brisanje povijesti u svim se narodima teško osveæivalo. Pa koliko god mnogi i od profesora s Fakulteta politièkih nauka bili ljudi jugoslavenskog kontinuiteta i na svoj naèin obrazovali studente ucijepivši im zaborav za neka razdoblja pa i za nedavno vrijeme rata, možda ipak treba pogledati i zagledati se u vrijeme koje prethodi i u umjetnosti, ponovno glazbi, jer indikativno je da upravo 1945. kada maestro Gotovac bježi s pozornice HNK u Zagrebu, na pomoæni izlaz oko zgrade plešu Kozaraèko kolo. Sve je to samo dio totalitaristièkog, komunistièkog sustava koji je trajao punih 50 godina, a po onome što se dogaða još dugo æemo plaæati cijenu.

Zašto šutnja o poniženim i izbaèenim novinarima?

U vremenima nove vlasti i nove Vlade, ali veæ i prije, znamo toèno koliko je diplomata 2000. godine pri smjeni vlasti moralo prepustiti mjesto drugima. Znamo zahvaljujuæi ministru zdravstva koliko je lijeènika premješteno ili smijenjeno s položaja. Rijeè je o ljudima koji nisu izgubili radna mjesta, smijenjeni su s odreðenih funkcija. Mnogi od njih su u doba HDZ-a, a i poslije, imali privatne ordinacije. A znate li možda broj otpuštenih radnika? Oni su bili ono što nazivamo samo »obièni« radnici? Nestala su im poduzeæa, pa zašto ne bi nestali i oni, a oduzeta poduzeæa nisu se preobrazila u neke modernije tvrtke, s boljom moguænošæu zapošljavanja i prisutnošæu na meðunarodnom tržištu nego su najèešæe nestala u bogataškim rukama, èesto s nestalim novcem u inozemnim bankama. Postala su privatni kapital pojedinaca.

Gubitak slobode u Jugoslaviji nadoknaðivan je mizernim radnim mjestima i mizernom socijalnom sigurnošæu, a sad je radnicima dokinuta i takva moguænost. Ostaje otvoreno pitanje tko æe zaštiti radnike i pisati o mnogima na rubu gladi kad su posjekli i novinare koji su posrednici i stvaratelji istine, barem bi to trebali biti. Kao što se ne smije šutjeti o izbjeglima, prognanima, onima koji traže svoje mrtve, ne smije se šutjeti niti se miriti, s poniženim, izbaèenim i novinarima koji moraju šutjeti. A brojni su. Pa ako se vratimo na radnike, sva televizijska snimanja puèkih kuhinja o blagdanima s dekorom politièara ne mogu nadoknaditi radna mjesta, kao ni udruga Bokci sve to nije utoèište za život niti rješenje.

Kao što ni otpremnina za novinare ili plaæanje šutnje nije rješenje osim pravog i istinskog rada koji zaslužuje i pravednu plaæu. Možda je u tome kljuè zašto toliko izvješæa o smijenjenim diplomatima i lijeènicima, a ni rijeèi o novinarima jer oni su, valjda, opasni za svaku vlast.

Urednici koji su gospodari tekstova èesto su izbacivanjem s posla i ušutkavanjem novinara i gospodari njihova siromaštva. Oni koji su ustolièeni 2000. godine najèešæe su bili ljudi kontinuiteta (iako uvijek postoje iznimke) bili su pravovjerni i u titoizmu i u HDZ-izmu dok nisu predobro osjetili propast stranke prebacivši se u novo vrijeme i dodvoravanju nove vlasti. Svjesni svojeg kontinuiteta nastavljaju svoj rad na istim mjestima ponovo u HDZ-izmu. Bilo bi dobro da nas vrijeme demantira. Istina jest novinari koji nisu bili komunisti, a htjeli su biti u tom zvanju, tim više ako su sebe »osudili« na fakultete koji nisu bili politièke nauke, morali su pristati na svoju drugorazrednost, a teško je na to pristati i danas.

Mnogi æe spoèitavati godinu 1990. kada je takoðer došlo do odreðene smjene novinara, iskljuèivo onih koji su pristajali jedino na jugoslavensku opciju. Meðutim, oni su imali niz otvorenih moguænosti i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Buduæi da se dugo vremena inozemne snage nisu mirile s rušenjem Jugoslavije primili su ih otvorenih ruku na rad poput Radija Brod, Yutela, Radija Europa (koji je svojedobno stvorila CIA-e), agencija koje su èesto bile samo obavještajne službe pod maskom novinarstva, poput britanske obavještajne službe ICWPR, Stine... i ostalih. Stvara se Feral, Novi list je raširenih ruku doèekivao »disidente«, a HND-ova predsjednica, naknadno veleposlanica u Norveškoj, tražeæi zaštitu za svoje projugoslavenske tekstove dobiva pomoæ èak i PEN-a. Svih je trebalo saèuvati od zloglasne Hrvatske pa i ukljuèivanjem niza meðunarodnih organizacija. U 2000. godini vraæaju se i svi projugoslavenski kadrovi, a hrvatski novinari moraju otiæi, bez meðunarodne zaštite ili zaštite HND-a na èijem je èelu sada novo ime. Sjeèa novinara dogaða se poput one 1971. samo u blažem obliku, bez zatvora, ali s javnim blaæenjem koje je èesto govor mržnje. Strani kapital, kao što je osvojio banke, hotele, izvore energije, sada osvaja ono najsuptilnije - misao. Preko WAZ-a, Styrie, bdjenja meðunarodnih organizacija, novine su èesto bilteni meðunarodne i hrvatske vlasti. Je li i to razlog da je Hrvatska po neèitanosti novina izmeðu 15 europskih zemalja zauzela drugo mjesto, odmah iza Albanije? Zbog toga je možda potrebno navesti i nekoliko primjera: Vjesnik je svoje »neposlušne« novinare otpravio otkazima, Veèernji list je s otpremninama osigurao nekoliko godina života svojim najkreativnijim novinarima, s tim da više nisu prisutni u javnosti, dok je Slobodna Dalmacija ušutkala na desetke novinara koji rade pomoæne poslove, prevode ili su u pokrajinskim izdanjima koja èesto i ne stižu do èitatelja: brojni su i otkazi, a neki su zbog poniženja otišli i sami. Hrvatski radio smjenjivao je èesto linearno, od urednika do nepoæudnih novinara, a jedan od težih primjera je Treæi program HR koji je intelektualna okosnica programa. Televizija mijenja kadar iz dana u dan tipièno komunistièki u kojem su samo partijske smjene trajne. S obzirom na javnost rada, novinari televizije ponekad imaju i moguænost na javnu pobunu. Zanimljivo je da je u nekim novinskim i radijskim kuæama prije smjene vlasti poveæana plaæa upravo SDP-ovim kadrovima da bi se poslije eventualne nove vlasti, ako se plaæe smanje, moglo govoriti o revanšizmu, kao što æe se možda govoriti i o revanšizmu ako se smijene SDP-ovi novinari-diplomati poput spomenute bivše predsjednice HND-a, diplomata u Austriji koji je, dok su njegove kolege nestajali u zatvoru 1971, pisao o umilnom hrvatskom blejanju ili nekolicine novinara u diplomatskim službama od Francuske do Skandinavije. Ponovno je veoma glasan komentator koji je tih godina pisao kako hrvatska književnost nije u zatvoru ako je nekoliko pisaca zatvoreno. Sada pozdravlja novu vlast hvaleæi je, jer u njoj nema ni jednog bivšeg robijaša. Možda je Hrvatska jedinstven primjer meðu zemljama takozvane tranzicije koje su to riješile puno bezbolnije zahvaljujuæi i lustraciji. Time se nikome ne zabranjuje rad osim onima koji su pripadali tajnim službama, a èesto su na svojim dopisnièkim mjestima služili kao putokaz za zatvor onima koji su prema njihovu mišljenju pokušavali urušiti totalitaristièki sustav. Podzemne službe, nazovimo ih blažim imenom, raspale su se, pa èak je i STASI otvorio novinarske dosjee. A Hrvatska ponovno tone u hrvatsku šutnju. Svatko ima pravo na rad, ali itekako bi pravo na rad trebali imati novinari koji nisu bili komunisti i koji su bili hrvatski orijentirani, a i danas su tretirani kao drugorazredni. Možda je previše tražiti veæ na poèetku nove vlasti posredovanje, ali je zato iznad svega potrebna iznimna solidarnost novinara i stvaranje paralelnog novinarskog društva u kojem bi se konaèno progovorilo o svim poniženjima kroz koje prolaze. A ono èega se trebaju èuvati sadašnji politièari jest želja da budu slijepi pred novim dodvoravanjem, naslovnicama i razgovorima kojima ih se kupuje na kratko vrijeme. Jer, od tuðmanizacije, zahvaljujuæi medijima, do detuðmanizacije bio je samo korak. Novinari trebaju dignuti svoj glas, jer nisu ništa manje vrijedni ni od diplomata, ni od lijeènika. Glas u ime pravednosti, a ne revanšizma, jer revanšizam oneèovjeèuje, a težnja pravednosti je težnja prema istini. U tome je sadržana i prošlost i buduænost kojoj moramo težiti.

Povratak