Ranih pedesetih godina 20. stoljeæa, u vrijeme naglog zatopljenja jugoslavensko-amerièkih odnosa, maršal Tito jako se naljutio na amerièke novine. Poneki se novinar drznuo napisati, a urednik objaviti, da je Tito diktator. Ne budi lijen, pozvao je amerièke diplomate u Beogradu, rekao im što on misli o takvom »neobjektivnom izvještavanju« i poruèio im da srede stanje u svojim novinama. Amerièki diplomati pokušali su, ali nisu uspjeli, objasniti Titu da ni oni ni njihovi šefovi u Washingtonu ne mogu utjecati na to što æe i kako pisati amerièke novine.
Ranih nultih godina 21. stoljeæa bivši hrvatski veleposlanik u SAD-u i sadašnji ministar vanjskih poslova dr. Miomir Žužul »izribao« je na konferenciji za novinare cijeli novinarski ceh nezadovoljan »neobjektivnim izvještavanjem«. Nije Žužul ustvrdio da su novinari bili potpuno neobjektivni. Ipak su u njihovim izvještajima bila toèna imena i prezimena. »Neobjektivno izvještavanje« Žužul je posebno detektirao u Hini nakon što je SMS-servisom primio obavijest o sastanku Ive Sanadera i Romana Prodija u Bruxellesu. Nezadovoljan onime što je proèitao na zaslonu svog mobitela, ne budi lijen, nazvao je dežurnog urednika Hine i, ponovo, ne budi lijen tražio telefonski broj novinara.
Ministar Žužul tim je potezom napravio velik korak prema vladi premijera Ivice Raèana. Jedna od èestih teza te vlade bila je »Vlada radi dobro samo njezini uspjesi nisu dobro prezentirani u medijima«. Isti je smisao i Žužulova èina. To je, svakako, jako zgodno, jer se odgovornost za eventualni neuspjeh može lijepo prebaciti na drugoga.
To, nadalje, može znaèiti da æe Žužulu biti važnije što i kako se piše nego što se i kako radi (a koliko god se mnogi bunili, ono što se napiše u pravilu odgovara onome što se èini). Dakle, fasada bi mogla biti važnija od unutrašnjosti.
Ministar Žužul »ribanjem« cijeloga novinarskog ceha privremeno se odrekao jednog od pet najvažnijih ciljeva hrvatske vanjske politike - poboljšanja predodžbe o Hrvatskoj u svijetu. Zanemarimo li naèas veæ tradicionalnu hrvatsku opsjednutost o važnosti predodžbe u svijetu, ministar Žužul uèinio je upravo suprotno. Predodžbu o Hrvatskoj u svijetu sam je dopunio nešto zagasitijim tonovima.
Tako je ministar Žužul, privremeno, sam sebi smanjio kolièinu posla koju je sam sebi zadao. Umjesto na pet, on æe do daljnjega raditi na ostvarenju èetiri vanjskopolitièka cilja.
Kritizirajuæi novinarsku neprofesionalnost, ministar vanjskih poslova zaboravio je uputiti (samo)kritiku šefu hrvatske diplomacije. »Suze su nam išle na oèi kada smo vidjeli da premijer u Vijeæu Europe na pitanja europskih zastupnika odgovara na jezicima na kojima su ona postavljena«, rekao je šef hrvatske diplomacije. Pokazivanje emocija, kao ni javno divljenje lingvistièkim sposobnostima premijera Sanadera, nije posao diplomata, posebice ne pred inozemnim predstavnicima.
Pomalo neoèekivano Žužul se zasad pokazuje (takva je predodžba o njemu u javnosti) kao najekscentrièniji èlan nove vlade. Naime, prije nego što je poželio ureðivati novine, tumaèio je matematièke razloge zašto je PDV od 20 posto bolji nego onaj od 22 posto. Bude li se Žužul i ubuduæe toliko bavio slobodnim aktivnostima, kad æe stiæi raditi svoj posao?
Osim Žužula, na novinare i urednike obrušio se komentarom i Glas koncila. Nastavlja se »raspojasana medijska kampanja protiv zakonske odluke da velike trgovine ne rade nedjeljom«, a »urednici i novinari koji sudjeluju u toj kampanji zacijelo nisu uopæe primijetili kako su pretjeranu pozornost dali manjini koja ni statistièki nije relevantna za ocjenu prihvata nekoga zakona, te su se tako zapravo, ne prvi put stavili nasuprot naroda, nasuprot veæine koja si zna organizirati život ako i ne može nedjeljom kupovati«. Ti neprijatelji naroda primijetili su statistièki irelevantnu manjinu u redovima pred dežurnim trgovinama, graðane, na primjer, u Zagrebu koji ubrzano upoznaju svoj grad ne bi li proniknuli koja trgovina radi ove nedjelje, a primijetili su i da broj vjernika na nedjeljnim misama nije veæi nego što je bio prije 1. sijeènja. Ubrzo bi mogli poèeti primjeæivati statistièki irelevantnu manjinu koja je izgubila posao, a nekad je radila u velikim trgovaèkim centrima, a koja bi nedjeljom, umjesto na posao ili u crkvu, mogla pohoditi javnu kuhinju ili Caritas.
Spominju se i »upravo najpozitivnija iskustva takvih ljudi i vjernika« (onih organiziranih) koje su èuli brojni sveæenici. Naravno, sveæenici nisu èuli upravo najnegativnija iskustva drukèijih ljudi i nevjernika. Medijski pritisci su za Glas koncila nedemokratski i tendenciozni. Dakle, kaže li ili napiše netko da se s neèim ne slaže, to je - nedemokratski!? Otkad je šutnja odlika demokracije?