Nove novine

18.01.2004.

Ne želeæi nikoga uvjeravati kako se ne vodi nikakva »medijska kampanja protiv zakonske odluke da velike trgovine ne rade nedjeljom, pokrenute s jasnim ciljem otvorenog pritiska na novu vlast«, kao što to imputira glasnik Kaptola, brinuæi se, kao i uvijek, za svjetovne moæi i svoje uzdanice na tom planu, više nego li za tako varljivi vjeèni život, valja nam reæi zašto nam trebaju novine nedjeljom. Uz simbolièni udjel dionica u ovoj tvrtki, kojima ni nedjelje ni ine svetkovine ne mogu Bog zna što dodati ni oduzeti na vrijednosti, bez ikakve direktive i materijalne koristi, stavljam se, kao što to i tvrdi »Glas koncila«, iznad interesa veæine u korist manjine. I to one manjine kojoj ne treba svježi kruh nedjeljom koliko svježa informacija, one manjine koja, osim što voli slušati, još više cijeni kada nešto i sama može proèitati. Da ne bogohulim i ne kažem, i sama, vlastitim moždanim vijugama, ponešto i zakljuèiti. Stoga, u zemlji u kojoj se književne uspješnice mjere s dvije, maksimalno tri tisuæe prodanih primjeraka, a populacija koja ne razaznaje slova ili ih tek srièe s dvadesetak, trideset posto, ukinuti na bilo koji naèin novine nedjeljom može se nazvati tek kulturocidom.
    Dakako da novinarska taština, jer bavimo se profesijom koja, osim skromnog životnog vijeka, pozna tek jednodnevnu slavu ili pak pokudu, pobudi osjeæaj amputiranosti na samu pomisao da veæ sljedeæeg tjedna neæeš vidjeti svoj tekst na ovom istom mjestu. No moje zalaganje za novine nedjeljom najmanje je motivirano takozvanim »pišèevim sindromom« i samoljubivošæu. Postoji još netko znatno bitniji od autora, kao što je to veæ davno otkrio literarni velikan i nesuðeni nobelovac Jorge Luis Borges, koji je za sebe tek naizgled skromno rekao kako je »veæi èitalac negoli pisac«. Samo je mudri Argentinac, kojeg ni sljepilo nije omelo u njegovoj predanosti pisanoj rijeèi, znao koliko je to velik kompliment koji je samome sebi podario. Biti velik i pravi èitalac! Znati i voljeti èitati!
    Mogli bismo raspredati i o 15 godina koliko ova novina izlazi nedjeljom, o stotinama tisuæa èlanaka, sati rada, neprospavanih noæi, pokojnicima i zanemarenim obiteljima kao cijeni nemjerljivoj bilo kakvim novèanim iznosom, da biste je danas držali u rukama. Mogli bismo i o zadovoljstvu i pokudama koje na naš raèun, opravdano, stižu. No ni njih neæe moæi biti ukoliko ta tiskovina ne dospije u ruke jedinog istinskog mjerila i mjeraèa treba li ili ne izlaziti nedjeljom – njezinih èitalaca.
    I zato æu se, neskromno se pozivajuæi na Borgesa, prije svega kao vjerni èitalac ovih i svih ostalih novina, dosljedno pozivati, ma što o tome mislio »Glas koncila«, na svoje manjinsko, èitalaèko pravo da ih svake nedjelje imam na stolu. Stari se kruh, kao i sve ostalo, može podgrijati. Samo su nove novine – novine.

Povratak