Žalostan sam što od sporta kakvog znam više nije ostalo ništa

08.02.2004.

U mnoštvu od 17.000 novinara iz cijeloga svijeta jedan je izvjestitelj i reporter na posljednjim ljetnim olimpijskim igrama prije èetiri godine u Sydneyu bio posebno zapažen. Žarko Susiæ, èiji je cijeli novinarski život jedna velika olimpijska avantura, s australskoga je kontinenta izvještavao sa svojih 15. olimpijskih igara. S mnogo više entuzijazma nego dvostruko mlaði kolege, hitao je sydneyskim olimpijskim borilištima kako to može samo èovjek koji istinski voli sport i poštuje sportaše i njihove napore. Njegovo je pregalaštvo prepoznato i cijenjeno izvan granica naše domovine, a najveæu potvrdu toga i najveæu satisfakciju za svoj dugogodišnji rad Žarko Susiæ dobio je u Sydneyu – najviše novinarsko priznanje Meðunarodnog olimpijskog odbora koje mu je dodijelio Juan Antonio Samaranch za novinarski doprinos olimpijskom pokretu i olimpijskim igrama.
Žarko Susiæ èovjek je neizbrisiva traga u hrvatskom novinarstvu, ili kako je napisao njegov djelomièni uèenik i višedesetljetni kolega Vilko Luncer, » Žarko Susiæ postaje trajnim mjerilom vrijednosti. Danas je to neprijeporna èinjenica. Kolega Susiæ u Engleskoj bi jamaèno veæ bio lord, jer je takva kova: uspravan, dostojanstven, èestit i dosljedan. Uvijek je takav bio. U Hrvatskoj se te ljudske vrline premalo cijene. Žarko Susiæ govori sve tiše, ali kada govori svi utihnu.«
U povodu rijetkoga jubileja, osobito rijetkoga u novinarstvu, obilježvanju 70 godina od prvog objavljenog teksta, razgovarali smo sa Žarkom – roðenom u Austro-Ugarskoj, a koji danas živi u sedmom državnom ustrojstvu – o aktualnim sportskim temama, te usporedili današnji sport i novinarstvo sa sportom i novinarstvom iz iz vremena Susiæevih poèetaka.
• Kako ste se u ono vrijeme slabog protoka informacija i relativno malo sporta, prije 70 godina, odluèili za sportsko novinarstvo?
– Nisam se odluèio, nego me je u sportsko novinarstvo nekako prirodno odvela obiteljska tradicija. Moj je otac bio je prednjak Hrvatskog sokola (prednjak je pandan današnjem tehnièkom direktoru, op. a.). Jedan je od osnivaèa Hrvatskog sokola u Sisku, Ðakovu i Virovitici, a i moja je majka bila sokolašica. Imali smo vrlo mnogo knjiga o tjelesnom vježbanju, koje sam vrlo rano poèeo listati. Jednog je dana, 1924. godine, moj otac, vraæajuæi se s posla - inaèe bio je sudac - donio novine. Bio je i dopisnik tadašnjega Jutarnjeg lista iz Gospiæa. Ušao je u kuæu i rekao: »Nurmi je opet pobijedio.« To je bio moj prvi kontakt s olimpijskim igrama. Imao sam tada devet godina. Nakon toga sam poèeo redovito èitati novine i redovito èitati sport. Kako mi je jedan brat navijao za Graðanski, a drugi za Concordiju, ja sam postao HAŠK-ovac. Došavši u Zagreb, temeljito sam se poèeo baviti klizanjem i jednog me je dana Miroslav Dobrine, inaèe bankovni èinovnik, koji je amaterski vodio sportsku rubriku u Jutarnjem listu, zamolio da mu napišem izvještaj s klizaèkog prvenstva Zagreba. Tako je sve poèelo.
• Koliko je u ono prijeratno doba uopæe bilo posla za sportskog novinara u usporedbi s ovime danas, èemu svakodnevno svjedoèite u redakciji i putem medija?
– Danas je neusporedivo više sporta i dogaðaja. Kada sam ušao u novinarstvo, u Zagrebu je postojao samo jedan profesionalni sportski novinar, Hrvoje Macanoviæ, i jedan u Beogradu, Ljubiša Vukadinoviæ. Recimo, nogomet je tada u Jutarnjem listu pratio trgovac sportske odjeæe Kalders, koji je uveo sustav pisanja, koji se kasnije, nažalost, vrlo dugo održao. Naime, opisivao je utakmicu po minutama. Kako su olimpijske igre postajale sve privlaènije, a Macanoviæ se spremao na Igre u Garmisch Partenkirchen, Vladimir Bièaniæ odluèio je pokrenuti Ilustrovane sportske novosti, u koje je uzeo i mene, pa sam 1936. postao profesionalni novinar.
• Jesu li u to vrijeme sportski novinari bili svojevrsna avangarda? Kako su vas prihvatili, recimo, politièki novinari?
– Hrvoje Macanoviæ imao je visoki rejting, on je 1936. postao glavni urednik Novosti. Znaèi da je uživao društveno priznanje, kao i ostali sportski novinari koji su imali visoko obrazovanje, držali su do sebe i uživali odreðeni ugled. Mislim da je danas jedan od velikih problema to što sportski novinari ne drže do sebe.
• Kako gledate na estradizaciju novinarstva i prodor žutila i na sportske stranice?
– Prvo, mnogi kolege ne znaju bît sporta, smatraju da je sport predstava, dakle da nema nikakvu drugu svrhu osim predstavljaèke, i to predstave na razini šou-biznisa ako kažem fino ili grublje reèeno seoskog vašara. Sport kao bît više definitivno ne postoji, samo estrada. Mislim da je raspadanje sporta poèelo izborom Atlante za OI 1996., a ne Atene koja je te godine obilježavala stotu godišnjicu modernih igara. No, Atena je morala ustuknuti pred kapitalom, biznisom, Coca-Colom... Sportske priredbe više ne organiziraju sportaši i gospoda koji su bili sveuèilišni profesori, intelektualci, nego ih organiziraju menadžeri, koje sada zovem maheri. Organizirat æe samo ono na èemu mogu zaraditi. Pritom se jasno ide na što više gledatelja, na mase, pa se onda spušta razina svega, i razina sporta, što se vidi po ultimate fightu.
• Kad smo veæ kod ultimate fighta, treba li ekstremnim sportovima osloboditi mjesto na sportskim stranicama?
– Ne treba. Naime, mnogo toga ne bi trebalo imati mjesta na sportskim stranicama, meðu ostalim, ni ekstremni sportovi, koji se igraju sa životom, što je protiv bîti sporta.
• Otkud ta potreba svjesnog izlaganja pogibelji?
– Iz dosade. Ljudi imaju previše slobodnog vremena, koliko god tvrde da ga nemaju.
• U kojoj je mjeri komercijalizacija sporta dehumanizirala sport?
– Sportaš je postao potrošna roba, poput stroja. Kao što se stroj mora zakrpati, tako se i sportaš krpa. Došli smo do razdoblja kad nema ni sjene toga da sport služi unapreðenju zdravlja, nego sport danas, barem ovaj koji gledamo i pratimo, služi iscrpljivanju organizma do krajnjih granica i pravljenju invalida od sportaša. Ove dvije smrti igraèa na nogometnom travnjaku u posljednjih šest mjeseci nisu sluèajne. Nekad bi u 30-40 godina nekoga pokosila smrt na terenu, ali bilo je to doba kad se nije znalo za infarkt, kad nije bilo EKG-a, magnetskih rezonanci, dakle ljudi nisu znali koliko se smiju opteretiti. Ali danas, kad ljudi toèno znaju što smiju, a što ne smiju, što mogu, a što ne mogu, smrt na terenu - to je bestidno! Osim toga, danas sportaš više nije slobodan èovjek. Recimo, nogometaš više ne smije igrati kako hoæe, nego kako mu se naloži, ne smije igrati ono što bi htio igrati, nego kako mu se naloži. Relativno su slobodni ljudi još tenisaèi i neki individualni sportaši. Ali, igrati vrhunsku partiju tenisa èetiri i pol sata takoðer nije ljudski.
• Slijedom svega što ste rekli, sportaši koji nastupaju ozlijeðeni nisu heroji kako ih voli doživljavati publika, ali i novinari, nego - žrtve.
– Apsolutno su žrtve. Neljudski je kad novinari fascinirano komentiraju kako je netko tko je ozlijeðen do kraja izdržao utakmicu ili utrku. Jer svaka se ozljeda kasnije plaæa.
• No, kako se onda postaviti prema Kosteliæima, osobito Janici, èija je cijela karijera isprepletena mnogim ozljedama i još fascinantnijim sportskim ostvarenjima?
– Sluèaj Kosteliæ je dramatièan, jer je otac precijenio svoju djecu, jer je precijenio njihove sposobnosti, jer je imao sreæu da je Janica, za Ivicu nisam posve siguran, supertalent, koja je imala sreæu da je mogla u jednom trenutku to i izraziti. Da se nakon toga stalo ili barem usporilo... No, išlo se jednakom snagom dalje i praktièki ih se dovelo do praga sportskog uništenja.
• Jesu li zbog komercijalizacije sporta ugroženi tradicionalni, temeljni sportovi, atletika, gimnastika, plivanje...?
– Ugroženo je nešto drugo, ugrožena je ljudska supstanca. Treba li netko sa 22 godine smatrati da je ispunio svoj život, ako je tri puta bio svjetski prvak? Osobito je kod naših nogometaša popularna sintagma osiguranje egzistencije, kao da æe biti nesposobni za posao i život nakon prestanka sportske karijere. Vrhunac je èovjekove psihofizièke sposobnosti izmeðu 40 i 50 godina. A oni, ako sa 35 godina ne postanu treneri, nemaju što postati. Nekad se èovjek bavio sportom zato da, kao ja, izdrži. Meðu sportašima ima vrlo mnogo njih s visokim psihofizièkim sposobnostima, koji bi mogli dati Hrvatskoj mnogo znaèajniji prilog nego da postanu treneri.
• Recimo, Zvonimir Boban je primjer o kojem vi govorite. Nakon karijere odluèio se za obrazovanje, završio je studij povijesti na Filozofskom fakultetu i, kako èujemo, postat æe doministar sporta.
– Boban je najbolji dokaz da ne mora sve završiti na kafiæu. Nadam se da u ministarstvu neæe biti zadrti nogometaš, nego da æe šire gledati na sport. A takvih pozitivnih primjera poput Bobana moglo bi biti mnogo, mnogo više. No, vrhunski sport kakav se sad provodi raubanje je nacionalne supstance, jer ljude rano blokira u razvoju i nakon 35. godine ne mogu više ništa dati.
• Koliko je danas sport, osobito sportske igre, agresivniji nego nekada?
– Mnogo je agresivniji, ali to je posljedica toga što sport više nije zabava ni igra nego posao. I to ratnièki posao. Ne upotrebljava se sluèajno u sportskom kontekstu èesto puta rijeè rat. Sve što se danas dogaða sa sportom neminovnost je i posljedica vremena u kojem živimo, i ja to prihvaæam kao neizbježno, ali sam strašno ožalošæen što od sporta kakvog znam nije ostalo ništa. N i š t a.
• Koje su najveæe pogreške današnjeg novinarstva?
– Poltronstvo. Prihvaæanje sportaša kao bogova, kao nadljudi, prihvaæanje trenera kao nadstruènjaka, prihvaæanje sportskih djelatnika kao ljudi koji jedini trebaju i smiju odluèivati o neèemu. Mislim da je odnos novinara prema svima njima, nažalost, preservilan. A još je veæa pogreška od toga što mnogi novinari danas ne znaju ono o èemu pišu, pa uzimaju zdravo za gotovo ono što im govore sugovornici. To je slabost svih novinara, a sportskih posebno. Ja sam imao sreæu da sam se zbog svojih ambicija bavio svim i svaèim i da mi nije bilo jednostavno prodavati šiške pod babuške.
• Koliko je tehnološki napredak, pojava mobitela i prijenosnih raèunala, olakšala izvjestiteljski posao?
– Neopisivo! Nekad je izvještavanje bio muèenièki posao. Poslati izvještaj bio je najteži dio posla. Nije bilo ni dovoljno aparata, ni telefonskih linija, koje su uz to bile loše, a novinara je uvijek bilo mnogo. Nekad je satima trebalo èekati na red da bi se predao izvještaj. I stoga je posebna slabost današnjih novinara što ne iskoriste neimanje materijalnih i tehnoloških problema da sebi naprave status.
• Na ovo pitanje imate pravo odgovoriti i kao sportski novinar, i kao sportski djelatnik, i kao nesvršeni arhitekt (završio šest semestara arhitekture): što æemo sa stadionom u Maksimiru?
– Srušiti ga! To što sad tamo stoji je ruglo, a stoji na mjestu stadiona koji je dobio srebrnu olimpijsku medalju za arhitektonsko dostignuæe.
• Smije li novinar biti i navijaè?
– Ja nikad nijednog sportaša kao novinar nisam povrijedio. Nikad mi nije palo na pamet da nekog omalovažim zato što sportski nije uspio. No, isto tako, nikad, ali doslovno nikad ni na jednoj sportskoj priredbi nisam navijao ni za koga, pa niti za svoju momèad. Onoga trenutka kad novinar navija, više nije objektivan, postaje uzbuðen i više ne vidi ono što trebao vidjeti.
• I novinari imaju emocije. Što s njima?
– Emocije? U navijaèkom smislu ne smiju postojati. Jesam za emocije u smislu da se podrži ljude u sportu, da s podrži sport, da se pruži èitatelju nešto pozitivnoga, da se uživi u sportaša koji uspijeva ili ne uspijeva.
• Zar Vas nikada nisu ponijele emocije?
– Ne mogu reæi da nisu, jer predugo živim, ali me u posljednjih 50 godina nisu ponijele.
• Kakav je, prema Vašem mišljenju, dobar sportski novinar?
– Široko obrazovan, i sportski i opæenito, koji može svladati svoje emocije i hladno promatrati što se zbiva te to hladno prezentirati. Pritom treba misliti na pozitivne vrijednosti sporta i u sportašu vidjeti samo èovjeka i cijeniti njegov napor i uspjeh, a kada se radi o vrhunskim sportašima, moæi prikazati njihovo ostvarenje kao remek-djelo. Jer vrhunski su sportaši uistinu poput vrhunskih umjetnika.

Romana Eibl

Povratak