|
|
Arhiva "Iz medija"
Tucko i Bucko 27.02.2004.
|
 Snježi. Ništa neobièno, veljaèa je, ali veæ je grijalo proljetno sunce, pa smo se zanijeli. Ma, nema veze možda veæ sutra zatopli onako ugodno, zdravo ljetno. Uostalom, zimske gume su u uporabi, ipak nisu propala investicija. Moraju se isplatiti. Automobili veæ jesu s obzirom na to koliko smo na cesti, iako me ponekad peèe savijest. Kao što je i lošije upuæenima poznato, podstanar sam, a imamo dva automobila. Ne, niti jedan nije terenac, ali ponekad mi se èini hohštaplerski – auto 2, stan 0. Opet ako nikad nismo doma stan nam ni ne treba. Stvarno æu to rješiti ove godine. Glupo je da kukam i veæ sam predmet sprdnje. U jednom magazinu je bila izvrsna pitalica. Jesu li Daniela i Šime: a) Jehovini svjedoci, b) èlanovi pokreta zelenih ili c) podstanari. I Lovro zna da smo podstanari. Još mu se ne smiju u vrtiæu, ali svaki tren zastane u stanu i pita me: Mama hoæemo li i ovo nositi u naš stan. Doista ne treba èuditi kad ljudi iz stanova èupaju WC školjke, slavine, štokove, to je valjda neka iskonska potreba jer mali se nije mogao naèuditi kako to da æemo te sitnice velikodušno ostaviti vlasniku stana. Za socijalno osvještavanje odgovorna je baka, moja mama. Ne usuðuje se meni reæi i pitati me – mislim li i kad æu, pa instruira zamorca kao oblik pritiska. U fazi dok je još mislila da smije zapitkivati taktièno sam joj odgovarala s protupitanjem: Imaš li 50 tisuæa eura koje æeš mi dati ili neki stanèiæ koji mogu prodati? Mislim, red se mora znati.
Još uvijek me bole noge od bala. Ne, nisam balala, predugo sam stajala i to na previsokoj razini. Tradicionalni, humanitarni, novinarski bal i ove je godine organiziralo Hrvatsko novinarsko društvo. Ovogodišnji je bio posebno uspješan zbog dva razloga – gost je bio predsjednik Mesiæ, a voditelji smo bili Duško i ja. Baš je bilo sveèano. Za bal nisam mogla odjenuti odijelo veæ sam prisutne poèastila svojim prekrasnim tijelom u ženstvenoj, maloj, crnoj. Isuse, sad sam se sjetila, pa gledate me, to je baš ta haljina, te napaljive, crne mrežaste èarape i vratolomne štikle. Samo sad imam bolju frizuru i napredniji, deblji, zimski grudnjak za bolji profil. Uglavnom iz »Novog lista« nisam nikog vidjela. Ljude iz provincije, iz zagrebaèkog dopisništva i ne poznajem, a one iz središnjice, iz Rijeke, samo telefonski. Možda nisu ni bili – rad, rad i samo rad, nema se vremena za razbibrigu. No, kolumnisti »Novog« su predodreðeni za susrete na vrhu. Dakle, u petak, na balu, s predsjednikom države ja, a potom na karnevalu Šajeta. Šajo s maskom, ja s grudnjakom i Duškom i pošalicama. Prisutne smo pozdravili klasièno s – dame i gospodo i potom prisnije – kolegice i kolege. Naime, nismo se držali one narodne da svatko tko govori može biti voditelj, pa tako i svatko tko piše može biti novinar, veæ nam je misao vodilja bila naš samoprijegorni rad na sebi, doškolovanje na novinarstvu. Iako, ne znam što æe to Dušku kad je odavno diplomirao politologiju i sad je i prekvalificiran da bude politièar. No, sigurno bi živio puno bolje i raskošnije i manje stresno. Ma, budimo realni, rad sa mnom je ipak nenaplativa sreæa. Istu je, na neki njemu svojstven naèin, podijelio i s predsjednikom. Rekao mu je da Josipa Pavièiæ Yo, kod koje je predsjednik nedavno gostovao, nije mogla doæi, pa je poveo mene jer sam joj najsliènija. Oglasila sam se i ja rekavši da su svi zgodni deèki u predsjednikovoj pratnji, pa mi nije preostalo ništa drugo nego dovesti Duška. Kolege novinari, mlako su odreagirali, vjerojatno nas nisu dobro èuli. Omiljeni predsjednik – graðanin, navalu voditeljske ingenioznosti i vrckavosti stoièki je podnio. Ne èudi me. Èovjek je dobro utreniran. Sigurna sam da èesto sreæe i veæe egomanijake koji nisu baš blagoglagoljivo dobrohotni kao voditeljski dvojac Tucko i Bucko. |
Povratak
|
 |
|
