|
|
Arhiva "Iz medija"
balkanska društva odbijaju se suoèiti s vlastitim zloèinima 28.02.2004.
|
 Sva balkanska društva odbijaju se suoèiti sa »svojim« zloèinima. Haški sud uèinio je mnogo, ali njegova uloga slabi: istrage se privode kraju, sve æe ostati na suðenjima najvišim zapovjednicima, a tisuæe zloèinaca nastavit æe slobodno živjeti zajedno s nama. Istodobno, zbog sve niže naklade, propadaju mediji koji pišu o »našim« zloèinima. Što vrijeme više prolazi, veæa je iluzija da æe se svako društvo bivše Jugoslavije suoèiti s vlastitom iskrivljenom slikom u ogledalu. Tu sumornu sliku loše buduænosti ocrtalo je prošle subote u Mostaru dvadesetak novinara iz zemalja bivše Jugoslavije, koji su se u organizaciji nezavisnog lokalnog radija 'Studio 88' okupili na okruglom stolu »Mediji – faktor pomirenja u regiji; izvještavanje o ratnim zloèinima«.
bez želje za sanacijom posljedica rata
Nije se problem dovinuti do te ocjene: svatko tko imalo prati dogaðaje, zna da se posljedice rata – od zloèina do povratka – u svim zemljama bivše Jugoslavije saniraju presporo i uglavnom nevoljko, najèešæe pod pritiskom meðunarodne zajednice. Ali slušati novinare od kojih je veæina cijelo desetljeæe vlastite javnosti nastojala informirati o zloèinima njihovih vlastitih »branitelja«, a time im i objasniti da stvari ni izdaleka nisu onako jednostavne kako ih njihovi »oèevi nacije« uvjeravaju, iskustvo je koje tu spoznaju ojaèava do granice šoka. Ili, kako je to rekao direktor uglednoga sarajevskog tjednika »Start« Dario Novaliæ: »Novinari su tijekom devedesetih davali zdravlje i živote kako bi informacija stigla do javnosti, ali ne znamo ni za jednog suca ili tužitelja koji je uèinio isto«. O tome – nevoljkosti sustava da radi svoj posao i kazni zloèine o kojima dio medija opsežno izvještava – govorio je Adnan Buturoviæ, novinar tjednika »Slobodna Bosna«. Ni tu se nije èulo ništa što i Hrvatska ne poznaje: krene li novinar, navodi Buturoviæ svoje iskustvo, istraživati zloèine onoga što se obièno zove »vlastitom stranom u ratu«, sudarit æe se »s cijelim sistemom«. Poèinje djelovati »Nisam ja« sindrom: vojska tvrdi da je odgovorna bila policija, policija tvrdi da su civilne strukture, civilne strukture stvar vraæaju na vojsku, a ona opet kaže da su sve uèinile »paravojne formacije«, kojima više nitko nikada i nigdje ne može uæi u trag, jer je, eto, bio ratni kaos, pa se ne zna gdje je tko i kada ratovao... A ako nešto i istražite, pa napišete, najèešæe možete biti sigurni da tužitelji i suci neæe poduzeti ništa. Primjer – jedan od mnogih – iznio je novinar mostarskoga »Dnevnog lista« Ivica Glibušiæ: ubojstvo 24 Hrvata u Bugojnu 1993. još je jedan u nizu nekažnjenih zloèina. Tužiteljstvo u Travniku, prenio je Glibušiæ rijeèi Amora Mašoviæa, voditelja Komisije za nestale Federacije BiH, ima podatke o poèiniteljima toga zlodjela, ali ništa ne poduzi
lukoviæ: nova fašizacija srbije
Beogradski novinar Petar Lukoviæ nema ni najmanjih iluzija o razvoju stvari poslije ubojstva Ðinðiæa. »U Srbiji traje nevjerojatna fašizacija. Vratili smo se na poèetak devedesetih. Simpatije za haške optuženike u medijima neviðene su, mržnja prema susjedima takoðer, i sve to ne samo kod starijih, onih koji se sjeæaju rata, nego naroèito kod mladih. Pitanje pomirenja u Srbiji je potpuno »out« – pitanje mržnje i svaðe je »in«, kaže Lukoviæ. Po njemu, teško se sjetiti kada je stanje u ondašnjim medijima bilo lošije. »Možete objaviti bilo kakvu laž; sve prolazi. I uopæe ne vidim izlaza iz takvoga stanja«.
dežuloviæ: znam za zloèine o kojima æemo tek slušati
Boris Dežuloviæ zna za zloèine o kojima se u javnosti uopæe ne govori. Jedan od njih, kako je kazao za naš list, jest ubojstvo sedam ili osam civila u slavonskom selu Divoš, èija je tijela osobno vidio poèetkom prosinca 1991. »Èini mi se da je bio 10. prosinca. Bio sam na terenu kao novinar. Srpski vojnici odveli su me da vidim »kako ustaše ubijaju srpske civile«. Tvrdili su da su hrvatski vojnici pobili civile u povlaèenju. Naravno da im ne mogu vjerovati da se dogodilo baš to što su mi rekli, ali èinjenica je da sam vidio sedam ili osam tijela ubijenih civila«, kazao nam je Dežuloviæ. »To je jedan od drastiènijih primjera za koje znam, a o kojima se uopæe ne govori«.
galiæ odbio istražiti »sluèaj vranica«
Alija Behram, novinar Televizije Mostar, još nije dobio odgovor od ravnatelja HRT-a Mirka Galiæa na svoje pismo kojim je Galiæu predložio da u Mostar pošalje ekipu kako bi poslije deset godina snimila novu reportažu o »sluèaju Vranica«, kojim se hrvatska javnost svojedobno opsežno bavila. Rijeè je, podsjeæamo, o snimci novinarke HTV-a Dijane Èuljak èija je ekipa 9. svibnja u 1993. Mostaru snimila kako vojnici HVO-a na crti razdvajanja zarobljavaju 13 vojnika Armije BiH, koji poslije toga više nikada nisu pronaðeni. Galiæev odgovor i dalje se èeka.
dežuloviæ o »neprofesion-alizmu« ferala
Tko jednom bude listao arhivu srpskog »Nina«, neæe doznati ništa o srpskim zloèinima, kao ni o tome da se, primjerice, Milan Babiæ za njih isprièao u Haagu – naprosto zato što »Nin« o tome nije izvijestio, upozorio je Petar Lukoviæ. Na to je Boris Dežuloviæ stvari promotrio s posve suprotne strane: »Istina je, isto tako, da nitko u arhivi »Ferala« jednog dana neæe pronaæi gotovo ništa o srpskim zloèinima nad Hrvatima u Hrvatskoj. »Feral« bi, dakle, iz profesionalizma dobio èistu jedinicu, jer nije poštovao temeljno novinarsko pravilo »druge strane«. Ali »Feral« je pisao onako kako je pisao zato što nitko drugi o tome nije htio pisati, kao što je istina i to da »drugu stranu« vrlo èesto uopæe nismo mogli dobiti. To je potpuno obrnuta situacija od primjera »Nina«, i cijelog niza drugih novina, koje su skrivale »naše« zloèina. »Feral« i još neke rijetke novine u Hrvatskoj, može se reæi, devedesetih nisu bile samo novine: zamjenjivale su parlament, ustvrdio je Dežuloviæ. | ma.
propuštena »šansa«
»Ne smijemo upasti u zamku da pišemo o »tuðim« zloèinima« – kazao je Željko Kopanja, osnivaè i vlasnik banjoluèkih Nezavisnih novina, koje su u najnegostoljubivijem balkanskom okružju prerasle u možda najbolje dnevne novine u BiH. Kopanja je 1998. izgubio obje noge u eksploziji bombe podmetnute pod njegov automobil. Nikada nije otkriveno tko je to uèinio, ali nema sumnje da se nekome utjecajnom nisu svidjeli Kopanjini tekstovi o zloèinima i kriminalu u Republici Srpskoj. »Svatko mora govoriti o zloèinima vlastitog naroda«, i danas je uvjeren Kopanja. »Moramo to uèiniti zato što ljudi nisu spremni suoèiti se s istinom. Traže medije koji potvrðuju njihove vlastite predrasude, medije koji ih neæe uèiniti neraspoloženima. Zbog toga i danas u RS dobro prolaze male televizijske stanice koje ponavljaju retoriku iz 1991. i 1992. I zato, bez obzira na rizik od pada naklade i gledanosti, moramo tjerati konzumente da se suoèe s istinom i shvate svoj dio odgovornosti«, upozorio je Kopanja.
O riziku propasti za medije koji pišu o onome što javnost ne želi èuti, govorio je ugledni sarajevski novinar Boro Kontiæ: »Pitanje pomirenja na podruèju bivše Jugoslavije pitanje je suoèavanja sa samim sobom. Ljudi to odbijaju, pa ne kupuju medije koji im predoèavaju njihovu vlastitu iskrivljenu sliku u ogledalu. Hrvatski »Feral Tribune« za to je najbolji primjer: u cijeloj regiji nije bilo medija koji je s toliko hrabrosti govorio o zloèinima »svoje« nacije«.
Boris Dežuloviæ, jedan od trojice osnivaèa »Ferala«, Kontiæevu je hvalu doèekao s karakteristiènom samoironijom na nacionalne teme: »Predbacivali su nam tih godina kako nijedan medij u svijetu ne piše o zloèinima svoje nacije dok ova ratuje za osloboðenje. Da je to bila istina, nitko ponosniji od mene! Bio bi to jedinstven doprinos Hrvata zapadnoj civilizaciji: da hrvatski »Feral« prvi u povijesti piše o »našim« zloèinima, a da hrvatski sudovi prvi u povijesti sude za te zloèine. Ali eto, propustili smo šansu«. | |
