Tko i kada smije zaustaviti Reuters?

01.03.2004.

Lijepo je èuti da su svojom šutnjom i neobjavljivanjem vijesti o otmici, što bi moglo ugroziti mladiæev život, hrvatski mediji postali pozitivci prošlog tjedna.
    Navikli na svakodnevnu bjesomuènu jurnjavu za senzacijama, u prijevodu profitom, veæina medija je izgubila sve skrupule, pa se tako ljudska nesreæa trži više nego ikada. Možda je i najgori primjer kršenja novinarske etike bilo objavljivanje fotografija male Ele, djevojèice zaražene virusom HIV-a, èije joj je publiciranje otelo jedinu sigurnost koju je do tada imala – anonimnost. Medijska hajka pretvorila se u životnu i tako je jedno djetinjstvo uništeno. O hrvatskom medijskom žutilu svjedoèi nam svakodnevno pretjerana kolièina straviènih slika prometnih nezgoda, ubojstava i samoubojstava, kriminalnih i bludnih radnji u èijem objavljivanju preèesto nema nikakve mjere niti granice ili pak okvira kojih bi se trebali držati poslenici sedme sile. Pri tom se ne poštuju nikakvi pisani a kamo li nepisani zakoni struke ili pak moralna naèela, a vrlo rijetko se vodi raèuna o neèijoj intimi.
    Stoga je lijepo, gotovo nevjerojatno èuti da su se u spašavanju jednog mladog života svi jednako ponijeli, da glad za senzacionalizmom nije nadvladala humanost. No koliko god novinare hvalili drugi, ili oni pak sami svoju struku pozivajuæi se na primjere ureðenih, zapadnih društava, poput Italije ili Njemaèke, prošlotjedni »silenzio stampa« ipak je ostavio i neke nedoumice. Primjerice, tko je taj koji je od medija tražio da zašute »u interesu istrage«? Nikakvog pismenog traga tome nema, nikakav dokument u èijem bi zaglavlju stajao grb Republike Hrvatske ne postoji, nikakvog »off the record« razgovora resornog ministra ili pak premijera s vodeæim ljudima medijskih kuæa nije bilo. Takoðer, iza rijeèi pohvala novinarima valja se zapitati jesu li se MUP i ostale državne institucije koje su ovu otmicu uspjele zataškati, uvijek ovako ponašale? Zašto su prije mjesec dana, kada je »nestala« djevojka Jelena Gudeljeviæ, sazvali konferenciju za novinare na kojoj su to objavili javnosti iako je ona još uvijek bila u rukama otmièara? Javnost ima pravo znati ima li razlike u otmicama Zagorèeve i Gudeljeviæeve djece ili je razlièito ponašanje u ta dva sluèaja ipak samo posljedica razlièitog znaèaja imena roditelja?
    I napokon, tko je taj koji može i smije zaustaviti hrvatski Reuters? Premijer, resorni ministar, glasnogovornik Vlade, ili netko èetvrti? I kada smije taj mehanizam pokrenuti kako danas-sutra ova neformalnost ne bi bila zloupotrebljena odnosno da se netko neimenovan ne bi usudio zatražiti prešuæivanje informacija koje bi hrvatsku javnost itekako trebale zanimati. Ukoliko su pozitivna iskustva sudjelovanja medija u spašavanju života jednog nevinog djeèaka znaèila neku prekretnicu u ponašanju i MUP-a i novinara, onda bi ih trebalo ugraditi u jasne i precizne zakone. Da informacija ne bi postala manipulacija, a gromoglasna šutnja gromoglasna sramota.

Povratak