Upravo sam se spremao pisati o neèem ozbiljnom kad li stiže vijest da zetovci u ponedjeljak ipak neæe štrajkati. To je dobra tema koju ne smijem propustiti, iako je štrajk odgoðen, pa u Zagrebu neæe biti kaosa u prometu. Policija je najavila da æe, ako štrajka bude, policajci regulirati promet jer to èine brže i bolje od semafora. Hrvatske željeznice su objavile da neæe ubaciti više prigradskih vlakova jer nemaju što ubaciti. Nemaju rezervnih kompozicija. Gradska uprava nije ništa najavila jer je bila obuzeta pregovorima sa ZET-ovim sindikatima.
I tako je od štrajka ostala samo predstava o štrajku. Sindikalisti koji su predstavljali tramvajce meðusobno su se posvaðali i izoptuživali za tajne paktove s gradskom upravom. Gradska uprava je funkcionirala po modelu 2+2: dvije stranke u koaliciji (SDP i HNS) i dvije glave na vrhu jedne stranke (SDP) – jedna formalna (Vlasta Paviæ) i jedna funkcionalna (Milan Bandiæ). Gradonaèelnik u sjeni je u cijeloj igri oko vozarskih plaæa odigrao važnu ulogu. On se, dušom i srcem, stavio na stranu pravde jer, kako je rekao: »nema nikakve politièke igre, s radnicima moramo suraðivati (...), a izmeðu dobrobiti graðana i koalicijskih partnera mi iz SDP-a biramo – graðane«.
Lijep je osjeæaj imati dogradonaèelnika koji zastupa graðane, pa zastupa i radnike, pa zastupa sebe u SDP-u... Ja jednostavno ne mogu vjerovati da se Bandiæ u sve to upustio samo zato da bi sjeo u gradskom tramvaju na mjesto vozara, Vlastu Paviæ prebacio na (ukinuto) mjesto kondukterke, a koalicijskog partnera HNS u prikolicu. U Bandiæu vidim zagrebaèkog Robina Hooda koji je žrtvujuæi sebe i ostale postigao da bude bolje zetovcima, da ne bude gore graðanima i da njemu bude kako hoæe. To bi bila zagrebaèka varijanta onog veæ znamenitog pothvata Branimira Glavaša koji je kao suvremeni Èaruga spasio radnike »Valpovèanke« od steèaja, odbacio onog s lanca otrgnutog novopeèenog vlasnika Brzicu i prekinuo blokadu tvornice.
Da Bandiæa nema trebalo bi ga izmisliti jer je on autohtone Zagrepèane uvijek spreman neèim iznenaditi. Da Bandiæa nije bilo, u ponedjeljak bi policajci glumili semafore, a graðani hodali u kolonama na posao. Najveæu kolonu vodio bi Bandiæ. Usput bi našao vremena da dio puta odveze na biciklu s onima koji bi biciklom išli na posao i porazgovara s nekom kumicom na svom poznatom kajkavskom. I baš tu imam jedinu primjedbu na njegov lik i djelo. Gospodine Bandiæu, buduæi gradonaèelnièe i voðo SDP-a, nemojte se više muèiti govoriti kajkavski. Nije probitaèno. U Zagrebu ga ionako sve manje ljudi govori i razumije.
Da nije bilo štrajka kojeg nije bilo, mogao sam opet, meðu ostalim, pisati o Haagu i Hrvatskoj. Unatoè svim kontroverzama i neugodnom uplitanju tog suda u unutarnju politiku u Hrvatskoj, u pitanju je ipak najstalniji i najstariji oblik suradnje Hrvatske s meðunarodnom zajednicom. Hrvatska ima ured za suradnju s tim sudom, ima savjet za istu svrhu na èelu s ministricom pravosuða, ima dvadesetak odvjetnika koji su registrirani pri sudu i dobar dio egzistencije osiguravaju zastupanjem optuženih bosanskih Hrvata i nekoliko hrvatskih Hrvata. Haaški sud je zapravo kvalifikacijski oblik suradnje Hrvatske za pristup Europskoj uniji, NATO-u i Americi.
Da nije bilo štrajka kojeg nije bilo, mogao sam mirno analizirati poruku koju su bombe u Madridu poslale svim zemljama koje se misle (ili veæ jesu) angažirati u Iraku. Španjolska Narodna stranka je izgubila izbore jer je brzopleto optužila baskijsku ETA-u da je podmetnula bombu i ubila 200 ljudi, iako je svakome odmah bilo jasno da to nije teroristièki rukopis ETA-e nego onaj islamskih ekstremista. Bombe u Madridu su, vjerojatno, posredno upozorenje i Hrvatskoj ako se dade jaèe vojno uvuæi u Irak.
Da nije bilo štrajka kojeg nije bilo, mogao sam se pozabaviti i onime što u subotnjem prilogu »Magazin« Jutarnjeg lista piše u dvostupaènom uratku Klasa optimist Ante Tomiæ. Prema veæ poznatoj kolumnistièkoj matrici »Budi me mobitel... Zove me veleposlanik« navedeni autor, još obuzet euforijom zbog 150.000 podijeljenih Ecovih »Imena ruže«, proziva Vjesnikovu novinarku Branku Džebiæ jer se usudila pisati i pitati druge o tom pothvatu Jutarnjeg lista. Svi tekstovi koji su posljednjih dana objavljeni u Vjesniku o toj akciji, pa tako i oni Branke Džebiæ, bili su korektni, uostalom kao i oni o sliènoj Veèernjakovoj akciji promocije hrvatskih autora.
Zašto se Tomiæ tako uspjenio i prozvao Maticu hrvatsku, Društvo književnika i Vjesnik, uistinu mi nije jasno. Što mu je trebalo da napiše kako »ako ste èitatelj Jutarnjeg, ponekad dobijete novine i knjigu... a èitate li Vjesnik, neæete dobiti ni jedno ni drugo«? Ili ovo: »Te novine (Vjesnik, op. a.), da tako kažem, jer u jeziku nema prikladnijeg imena za tih nekoliko dekagrama celuloze, štampaju se o trošku poreznih obveznika, šmirajuæi ozbiljnost skrivaju odsutnost bilo kakve autorske imaginacije i stava, a jedino stvarno dobro s njima jest da im je tiraža beznaèajna«.
Ne znam zbilja što je potaklo na takvu erupciju »imaginacije i stava« autora iz klase optimist. Možda su u pitanju neki kompleksi kad i vlastite novine u istom tekstu naziva »prostaèki tabloid«. Novinari znaju reæi kako znade biti problema s književnicima koji se odluèe pisati za novine. Ne odgovara im forma. Ili papir. Ili format. Nema tu mnogo mjesta za elaboriranje i naraciju pa se sve zbrza u nekom nabrijanom tekstu punom visokih tonova bez ikakva sluha. Tomiæ mora malo bolje zapeti ako hoæe da ga jednog dana Veèernjak objavi u svojoj seriji hrvatskih autora po 24 kune.