Senzacionalna presuda: Rehabilitiran jedan od èetrdeset strijeljanih novinara iz doba NDH

13.04.2004.

Ovo možda neæete vjerovati, ali dogodilo se, i moglo bi pokrenuti lavinu sliènih suðenja. Županijski sud u Zagrebu, u vijeæu sastavljenom od sutkinje Erne Dražanèiæ (kao predsjednice), te sudaca Ivana Turudiæa i Vladimira Pavlekoviæa (kao èlanova), uz sudjelovanje više sudske savjetnice Daniele Kustec (kao zapisnièarke) još 18. veljaèe 2003. poništilo je pravomoænu presudu Okružnog suda za grad Zagreb od 8. rujna 1947. (broj K-417/47), kojom je Tias Mortigjija, glavni urednik Spremnosti, gotovo najèitanijeg tjednika u NDH, te odgovorni urednik dnevnika Hrvatski narod, bio proglašen krivim i osuðen na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak politièkih prava, roditeljskih prava, prava na mirovinu i pomoæ socijalnog osiguranja, te na konfiskaciju imovine, a zbog kaznenih djela iz èlanka 3. toèke 6. i drugih Zakona o kriviènim djelima protiv naroda i države.
To znaèi da je Dubrovèanin Tias Mortigjija, èovjek s nekoliko fakulteta, koji je 1947. strijeljan negdje kraj Samobora, ubijen na pravdi Boga, nevin. Njegov tadašnji èetverogodišnji sinèiæ Mato Mortigjija, koji je u meðuvremenu dorastao do djedovskog statusa, a kojem je otac uoèi strijeljanja, kao posljednju želju, rekao: »Sine, pamti da si i ti imao oca!«, pokrenuo je, posredovanjem dubrovaèkog odvjetnika Antuna Mihoèeviæa, reviziju sudskog postupka iz 1947., tražeæi poništenje ondašnje presude K-417/47., koju je bio 22. rujna 1947. (broj Kž-2050/47) potvrdio i Vrhovni sud NR Hrvatske.
U reviziji je navedeno da su ondašnje komunistièke vlasti osudile Tiasa Mortigjiju »za politièki motivirana kaznena djela, zlouporabom politièke moæi« (komunista i njihovih sudova), odnosno da su ga osudili »zato što je bio organizirani èlan Ustaškog pokreta kao ustaški zastavnik, promaknut u èin rezervnoga ustaškog satnika, te zato što je kao èlan uredništva, odnosno kao odgovorni urednik u dnevniku Hrvatski narod, zatim u tjedniku Spremnost i drugima objavio niz èlanaka o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i o borbi hrvatskog naroda za neovisnost«.
Sin Mato i njegov odvjetnik Mihoèeviæ reviziju su zakljuèili konstatacijom da je osuda iz 1947. izreèena »kršenjem meðunarodno priznatih naèela pravne države i demokratskog društva, odnosno onoga što proturjeèi javnom poretku Republike Hrvatske«, pa su predložili da sadašnji Županijski sud u Zagrebu u cijelosti poništi staru pravomoænu presudu, a u izreci o kaznenoj odgovornosti sada pokojnog Tiasa Mortigjije.
Buduæi da se sud drži èinjenica, a da to nije smetnula s uma ni sutkinja Erna Dražanèiæ, zatraženo je, u skladu sa èlankom 491. stavkom 4. ZKP-a, da se o reviziji izjasni i Županijsko državno odvjetništvo, pa je ono 18. veljaèe 1999. (br. DO-KR-121/99), polazeæi od ustavnih naèela Republike Hrvatske o pravnoj državi i demokratskom društvu, osobito u pogledu temeljnih sloboda i prava èovjeka i graðanina, kao i temeljnih naèela kazneno-pravne regulative, dalo svoje mišljenje.
Glasilo je: »Tias Mortigjija osuðen je za vrijeme komunistièke vladavine za politièko kazneno djelo, upravo zloporabom politièke moæi, a time i kršenjem meðunarodno priznatih naèela pravne države i demokratskog društva, zbog èega su ispunjene zakonske pretpostavke za revidiranje odluke Okružnog suda za grad Zagreb od 8. rujna 1947. godine (broj K-417/47)«.
Sudskom vijeæu ni to nije bilo dostatno za poništavanje stare presude i proglašavanje strijeljanog èovjeka nevinim, pa je od mjerodavnih tijela zatražilo preslike odreðenih brojeva Hrvatskog naroda (od 10. travnja 1941. do kraja sijeènja 1942.), u kojima je pisao Tias Mortigjija, ili je te brojeve ureðivao. Preslike je poslala Nacionalna i sveuèilišna knjižnica u Zagrebu.
Nakon toga održana je sjednica vijeæa, u odsutnosti uredno pozvanoga zamjenika županijskoga državnog odvjetnika Zagreba a u prisutnosti predlagatelja Mate Mortigjije i odvjetnika Mihoèeviæa.
Razmotreni su, najprije, navodi iz presude od 1947. (da je Tias Mortigjija radio protiv naroda i države), zatim navodi o reviziji i ostala dokumentacija (tekstovi Tiasa Mortigjije), te je vijeæe ustanovilo da je »revizija osnovana«.
Vijeæe Županijskog suda u Zagrebu uvjerilo se, naime, da je Tias Mortigjija 1947. oglašen krivim zato što je – »poèinio krivièno djelo politièke suradnje s neprijateljem« (toèka 1), i »krivièno djelo ratnog zloèina«, i to opet »suradnjom s neprijateljem, poticanjem na ubojstva, osuðivanja na smrtne kazne i njihova poèinjenja, na uhiæenja, muèenja, prisilno iseljavanje i odvoðenje u konclogore, prisilno prevoðenje na drugu vjeru itd.« (toèka 2. – 9.), ponovno »politièkom suradnjom s neprijateljem« (toèka 10) i »kriviènim djelom nasilnog obaranja i ugrožavanja postojeæega državnog ureðenja FNRJ, njene vanjske sigurnosti, osnovne demokratske, politièke, nacionalne i ekonomske tekovine NOB-a« (toèka 11.) zbog èega je osuðen na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak veæ spomenutih prava i konfiskaciju imovine.
Analizom takve presude ustanovljeno je: sud iz 1947. optuženikovu je krivnju temeljio na njegovu priznanju da je bio èlan Ustaškog pokreta, u èinu prièuvnoga zastavnika pa satnika, da je bio odgovorni urednik Hrvatskog naroda i odgovorni i glavni urednik Spremnosti, a nije uvažio Mortigjijinu izjavu kako nije napisao inkriminirane tekstove. Svoje priznanje, meðu ostalim, Mortigjija je obrazlagao èinjenicom da su u njegovim tekstovima sadržani elementi njegova uvjerenja i shvaæanja ondašnje politièke situacije.
»Ustaški pokret i dr. Antu Paveliæa doživljavao sam, s jedne strane, kao pokret nacionalno-politièkog programa državnosti, a s druge strane – kao totalitaristièku stranku s odgovarajuæim metodama, prema èemu sam se odnosio vrlo kritièki«, izjavio je u Udbinoj æeliji Tias Mortigjija.
»U svojim tekstovima«, konstatiralo je vijeæe Županijskog suda u Zagrebu, »Mortigjija nije osobno izlagao pozitivne totalitaristièke elemente, a ni u kojem sluèaju nije odobravao zlopotrebe i zastrašivanja...«
U izbjeglištvu (u Austriji) sudjelovao je u logorskim priredbama, predavao o Hrvatima (postanak i razvoji), zauzimao se za stvaranje »Inicijativnog odbora Hrvata-izbjeglica u Koruškoj«, a nije ni sastavljao niti predavao bilo kakav memorandum.
Vijeæe je, slijedom svega, zakljuèilo da je bilo dužno ponovno ocijeniti je li u sluèaju Mortigjije rijeè o ratnom zloèinu, te je pregledalo i njegove tekstove iz Hrvatskog naroda i Spremnosti, ocijenivši da oni »uglavnom bilježe politièke stavove i težnje hrvatskog naroda i hrvatske države u okolnostima tadašnjeg vremena«, da tim èlancima »nije poticao na ubojstva, smrtne osude i njihovo izvršavanje, na hapšenja, muèenja, prisilno iseljavanje i odvoðenje u koncentracijske logore, na prisilan rad stanovništva Jugoslavije, na prisilno prevoðenje na drugu vjeru i na kazneno djelo ratnog zloèina«.
Konstatiralo je, uz to, da je Mortigjija osuðen »zloporabom politièke moæi u ozraèju nedemokratske jugokomunistièke ideologije, koja je kažnjavala svakoga tko se nije slagao s tadašnjim režimom«.
Vijeæe, k tome, nije našlo da je u pitanju »kazneno djelo ratnog zloèina ili drugo kazneno djelo za koje je Republika Hrvatska dužna progoniti u skladu s propisima meðunarodnog prava, da krivnjom Mortigjije nije došlo do gubitka života neke osobe, èak ni do teške tjelesne ozljede, da nije za sebe ili za drugoga stekao protupravnu imovinsku korist, niti uèinio bilo kakvo djelo suprotno poretku Republike Hrvatske«, pa je 18. veljaèe 2003. ustanovilo da je revizija osnovana.
Buduæi da se Županijsko državno odvjetništvo nije žalilo, presuda je postala pravomoænom.
Iznenaðujuæe je, meðutim, da o njoj nisu pisale nijedne novine, a ona je, što god tko mislio, svojevrsna senzacija, jer je, eto, rehabilitiran jedan od èetrdeset novinara NDH strijeljanih nakon svibnja 1945., a bilo ih je 47 kojima je doživotno bio zabranjen svaki rad, stotini je bilo oduzeto pravo a profesiju (javno istupanje), 129 ih je emigriralo, trinaest ubijeno u završnim operacijama, tj. uništen je cijeli novinarski naraštaj. Sadašnja presuda, vjeruje se, pokrenut æe još neke zanimljive rehabilitacije.
Autor je doktor znanosti, publicist iz Zagreba.

Povratak