Duboko grlo

29.04.2004.

Gledajuæi tu galeriju likova, koje je narod od srca izabrao u vrhovno zakonodavno tijelo, kako mekeæe o nama novinarima, s knedlom u grlu prisjeæao sam se svih onih brojnih pogreba na kojima smo se preuranjeno opraštali od nekog od nas. Paralelno sam s gaðenjem promatrao neka poznata zadrigla lica koja su u svojim politièkim karijerama dobrano pridonijela da ti najbolji od nas prerano odu, one koji se nisu ustezali prijetiti ne samo novinarima veæ i njihovoj djeci, koji su se koristili ucjenama i tajnim službama da bi se pod svaku cijenu održali na vlasti, onih koji su zbog invalidnog i od politike ovisnog pravosuða dobivali stotine tisuæa i milijune kuna poradi »duševnih boli«. Zaista je bila dirljiva ta njihova juèerašnja predanost da nas obrane od naše svijesti i savjesti.
    No od osobne muènine za našu je sudbinu juèer bila znatno važnija odredba zakona koja predviða kako æe novinari nakon sudskog naloga morati otkriti svoj izvor informiranja. Što to znaèi? Jednostavno, u Hrvatskoj se neæe moæi zbiti nešto slièno, makar iz filmova »Svi predsjednikovi ljudi« i »Nixon« poznatoj amerièkoj »aferi Watergate«. Tada su novinari »The Washington Posta« Bob Woodward i Carl Bernstein otkrili predizborno špijuniranje Demokratske stranke od vladajuæih Republikanaca, a tadašnji predsjednik Richard Nixon morao je nerado, pod pritiskom javnosti, podnijeti ostavku. Kljuèni èovjek cijele afere i dan-danas je poznat po kodnom imenu »Duboko Grlo«, jer je uvijek negdje iz sjene, glasa hrapavog od cigareta i »Scotcha«, navodio novinare kuda trebaju krenuti legendarnom reèenicom: »Slijedite trag novca«. Identitet »Dubokog grla« od Woodwardovog obeæanja 1972. godine do danas najbolje je èuvana tajna u amerièkoj politici i novinarstvu koju znaju samo èetvorica ljudi: dvojica novinara, njihov tadašnji izvršni urednik Ben Bradlee i, naravno, tajanstveni izvor sam. I tako æe ostati sve dok je on živ.
    Tridesetidvije godine nakon najveæeg pothvata u povijesti novinstva, hrvatski sabornici, njemu usprkos, donose zakon koji ogoljuje novinare u onome što je suština njihove profesije – zaštiti izvora informacija. Zašto? Zato jer njima nije u interesu pravo javnosti da sazna sve ono što u demokratskom društu mora znati, veæ zaštita vlastite kože od prokazivanja njihovih mutnih poslova. Znaèi, Woodward i Bernstein u Hrvatskoj bi morali otkriti identitet svog informatora, tako ga izložiti na milost i nemilost politièkom podzemlju željnom osvete, te u startu ušutkati bilo kojeg buduæeg potencijalnog otkrivaèa podataka važnih za demokratizaciju svakoga društva. Štoviše, sva trojica mogli bi završiti pred èasnim hrvatskim sudovima i debelo platiti svoje nepodopštine.
    No, kim-il-jongovsko poimanje uloge javnosti nije u Hrvatskoj ništa nova, pogotovo nakon »afere Ankice Lepej« koja je razotkrila tajne Tuðmanove bankovne raèune zbog èega je umjesto njemu glava odletjela njoj. Baš kao što bi se bukvalno dogodilo u Sjevernoj Koreji. Ona, javnost, nije u nas demokratska kontrola vladanja, oèigledno smatra saborska veæina kada usvaja takav zakon, veæ oblik propagandnog potèinjavanja. Stoga nije ni èudo što bi oni danas hapsili »Duboko Grlo«. Njima nije »Deep Throat« blizak po doprinosu demokraciji, veæ po neèemu znatno prizemnijem: porniæu koji je proslavio prvu porno kraljicu, umjetnicu gutaèicu, Lindu Lovelace.

Povratak