KAD SLIJEPAC VODI NAROD

23.05.2004.

PIŠE Zdravko Zima

 

Fotografije su dokumenti kojima katkad nije potreban nikakav komentar. Da je tome tako, pokazala je izložba u Nacionalnoj i sveuèilišnoj knjižnici u Zagrebu. Meðu dvjestotinjak eksponata od kojih jedni plijene zanatskom perfekcijom, drugi kompozicijom, a treæi motivom, najveæu pozornost privukla je fotografija Francuza Jeana-Marca Boujua. Prizor koji jer snimio dotièni majstor istodobno je stravièan i dirljiv: mladi otac s plastiènom vreæom na glavi drži u zagrljaju svog sinèiæa.
    Scena je stravièna jer su posrijedi dva Iraèana, koji svojom sudbinom pokazuju kakva je amerièka (re)vizija slobode, makar za one koji su, kako je uvjeren George W. Bush, roðeni u krivom èasu i na krivome mjestu. Ambijent u kojem su se našli otac i sin, okruženi vrelim pijeskom i bodljikavom žicom, prije nego na bilo kakve fatamorgane, zaziva pomisao na pakao fiksiran u konclogorskoj stvarnosti koju je 20. stoljeæe dovelo do savršenstva.
   

Kapuljaèa

Ali, osim što je proglašena najboljom novinskom fotografijom u 2003. godini, snimka koju potpisuje Jean-Marc Bouju ima svoju dirljivu, pa èak i tragigrotesknu poantu. Pored autorove ruke, za tu poantu zaslužni su i mirotvorci iz Bushove postojbine. Jer plastièna kapuljaèa, koja je zatoèenom Iraèanu nabijena na glavu, u prvi mah stvara dojam da je na djelu kukluksklanovac ili pripadnik neke sekte koji se predao svom tajanstvenom ritualu. Tek kad shvati da je u prizor upletena bodljikava žica, promatraèu biva jasno da zatoèeni otac bdije nad svojim djetetom i po tom elementu, zapravo po patnji koja je iznad svega, fotografija je usporediva s mitskom slikom Bogorodice koja u naruèju drži svoga sina. Kao slika one obnažene Vijetnamke koja bježi pred plamenom stihijom, a koja je postala opæe mjesto masovne kulture, u svojoj izravnosti usmjerene protiv rata, tako æe i fotografija dopisnika Associated Pressa ostati kao dokument o vremenu u kojem su Jenkiji, slijedeæi svoju kaubojsku filozofiju, pokušavali pacificirati arapski bazen.
    U vremenu u kojem se granice brišu i u kojem se podmeæe nova slika svijeta, s tisuæama leševa umjesto passe-partouta, Boujuova fotografija drma naše davno hibernirane savjesti, otkrivajuæi se kao arapska Pieta i dokaz da èovjekov ovozemaljski život i nije drugo nego dolina suza. Doduše, još nije sasvim izvjesno jesu li Arapi, Kurdi i svi koji nastanjuju Irak uopæe ljudi, a kad to Amerikanci definitivno provjere, ovaj stravièan i istodobno dirljiv dokument bit æe zaboravljen ili prekriven gomilom jednako poraznih i potresnih fotografija, koje æe u krajnjem sluèaju služiti samo tome da se jedna licemjerna igra izvede do kraja. Ma kakvi Arapi, kakvi bakraèi! Èitajuæi izvješæa što ih je ostavio španjolski dominikanac Bartolomé de Las Casas, a u kojima su opisane zvjerske likvidacije amerièkog domorodaèkog stanovništva, èovjek je možda bajao da se takvo što prakticiralo samo u vrijeme konkviste. Sredinom 16. stoljeæa, kad je Las Casas obilazio široku zonu Srednje i Južne Amerike, od Antila i Meksika do Venecuele i Kube, europski došljaci obraèunavali su se s Indijancima kao sa životinjama.
   

Konkvistadori

Paradoks je svakako u tome da oni isti tipovi koji danas šalju u Irak kohorte smrti, u svojoj zemlji sjede u društvima za zaštitu životinja i društvima za borbu protiv oneèišæenja prirodnih izvora. Gorka je takoðer istina, barem prema svjedoèenju španjolskog dominikanca, da su Indijanci u svojoj prostodušnosti vjerovali kako su se konkvistadori spustili iz nebeskog plavetnila, ali su im takve misli isparile iz glave kad su ih ovi stali privoditi kršæanstvu na isti naèin na koji se janjci privode klanju. Zbog izvješæa o zloèinima, a i zbog izrièitih simpatija prema domorocima, Las Casas je bio izložen svakojakim pritiscima. Ne vjerujem da bi pritiscima mogao biti izložen fotoreporter Associated Pressa, ali isto tako ne vjerujem da onaj Iraèanin s kukuljicom na glavi misli kako su Amerikaci, koji su Indijancima zatrli gotovo svaki trag, aterirali na njegovo tlo iz božanskih visina. Indijanci su svedeni na rezervate, a Iraèani na konclogore koji se iz preventivnih razloga zovu prihvatilišta ili sabirni centri.
    Kako je prihvaæen jedan anonimni Iraèanin, koji je smisao kukuljice koju su mu samaritanci iz Amerike nabili na glavu, brinuæi se valjda da mu Sunce ne udara u oèi, kako je Iraèanin pokušao zaštititi dijete, položivši mu lijevu ruku na èelo, sve to Boujuova fotografija emitira snagom kojoj nisu potrebna naknadna tumaèenja. Snimka koja je obišla globus, ulazeæi u milijune domova i provocirajuæi razlièite efekte, nastala je u konclogoru za ratne zarobljenike 101. amerièke zraène divizije nedaleko od An Najafa u južnom Iraku. Amerièki oficiri objašnjavali su da vreæe služe za to da se zarobljenici dezorijentiraju i da se zaštiti njihov identitet. Nameæe se zapravo pitanje od koga je trebalo štititi identitet uhiæenika, tim više što je sudbina oca i sina s Boujuovog foto-dokumenta, nastalog poèetkom 2003. godine, potpuno nepoznata. Da bismo izbjegli patetiku, i korelaciju izmeðu islama i katolièanstva, najbolje je potražiti prizore iz naše lokalne stvarnosti. Oni su mali, ali u svom idiotizmu toliko veliki da, poput iraèke kalvarije, dobivaju gotovo planetarni eho.
   

Karijera

Istodobno sa stradanjem dvojice Iraèana, mogli smo vidjeti fotografiju koju je za vrijeme otvaranja jedne sajamske priredbe u Zagrebu snimio Darko Mihaliæ. Buduæi da su na sajmu izložene medicinske utenzilije, razumljivo je da je priredbu otvorio i svojom nazoènošæu uvelièao aktualni ministar zdravstva i predsjednièki pretendent Andrija Hebrang jr. Kao što Amerikanci imaju dva Busha, oca i njegovog prilježnog sina, tako Hrvati imaju dva Hebranga, oca koji je umro nasilnom smræu i èija se biografija od prilike do prilike retušira, i sina koji na krijesti dnevne politike gradi svoju lijeènièko-poslovnu i poslovno-ministarsku karijeru. No, vratimo se fotografiji koja možda ne bi bila tako izazovna da na njoj nije ovjekovjeèen Hebrang u trenutku dok, elegantan i u gotovo teatarskoj pozi, drži lajnu s psom vodièem za slijepce.
    Ne zna se tko tu koga vodi i tko koga zavarava, ali vrhunac te sajamske žanr slièice ogleda se u èinjenici da je Hebrang prekrio oèi crnim povezom. Znatiželjnik bi mogao pomisliti da je pred njim neki novovjeki mušketir, a ne ministar i mini – star koji tako, uz pratnju slatkog labradora i sa sljepaèkom koprenom na glavi, vodi svoj narod u sretnu buduænost. Izmeðu moguænosti uljepšavanja i raskrinkavanja, fotograf je uvijek na kušnji. Kao na onom Delacroixovom platnu, s razgoljenom ženom koja drži trikoloru u ruci, Mihaliæ je pogodio u metu. Grand-prix za hrvatsku fotografiju godine morao bi se, poslije svega, naæi u njegovim rukama.

 

 

Povratak