Moje su im nagrade kazna!

05.06.2004.

 

Piše Ivica IVANIŠEVIÆ
Fotografije Nikola VILIÆ

Boris Dežuloviæ slika je i prilika uspješnoga profesionalca na pragu srednjih godina: nabacio je nekoliko kilograma, nabacili su mu nekoliko nagrada... Takvome “raspletu” malo tko se mogao nadati devedesetih, kada je jedan od utemeljitelja Feral Tribunea uživao u èasti kriptoèetnièke protuhe.
Jedan mi je zloèesti znanac kazao kako su Sanaderovo otkriæe Hristosa i novinarske nagrade piscu “Christkinda” èinjenice ako ne baš istoga, a ono barem vrlo sliènoga reda. Radi se, naime, o gestama koje su do prije koju godinu bile upravo nezamislive. Kako se jedan strani plaæenik s respektabilnim iskustvom u poslovima zatiranja svega što je hrvatsko osjeæa nakon što mu sa svih domovinskih strana poènu pljuštati priznanja i komplimenti?
Kao govno na kiši, ako mi je dopušteno citirati uglednog katolièkog meteurologa Antu Bakoviæa. Jer, èim priznanja pljušte po meni i meni sliènima, tu nešto smrdi. Toèno, Hrvatsko novinarsko društvo i barem èetiri stotine od onih 450 èlanova što su glasali za mene, prije samo èetiri-pet godina, da ne idemo dublje u hrvatsku povjesnicu, svoj je odnos prema meni i pripadajuæem mi feralovskom bratstvu upražnjavalo u širokom razmaku, od šupaka što su potpuno ignorirali svekoliku državnu represiju protiv nas, do šupaka što su otvoreno pozivali na našu likvidaciju. Upražnjavanje od strane šupka, pak, kako znamo, ima i svoj znanstveni naziv. Tako i nagradi Slobodne Dalmacije, zapravo nagradi njezina žirija, sasvim sigurno plješæe i dobar dio onoga jata kalebova što se svojedobno slikalo kraj rotacije s prvim primjercima Kutlaèe. U znanosti o ljudskom tijelu taj se proces kolokvijalno naziva “dolaženjem iz dupeta u glavu”. Osobno nemam ništa protiv naknadnog opameæivanja, èak i kad je pragmatièno, šminkersko ili iznuðeno, poput Sanaderova, samo volim kad se stvari nazivaju pravim imenom. Kad te kaleb posere, recimo: za neke je to znak sreæe, dok je za mene sve što doðe iz kalebova dupeta u tuðu glavu - kovno. Brdo od kranja.

Dobra, stara crveno-bijela vremena

Zašto onda nagrade nisi odbio?
Zato što sam dobro odgojen, i što znam da je i u Hrvatskom novinarskom društvu i u Slobodnoj Dalmaciji cijelo to pogano vrijeme bilo ljudi koji su navijali za nas i za mene, koji za mene navijaju i danas, i koji su se upeli lobirati i trsiti da dobijem te nagrade. One, naravno, same za sebe ništa ne znaèe, ali znaèi kad je dobiješ iz barem jednog para ruku koje su te tapšale i onda kad to nije bilo pragmatièno, a kamoli pametno, i kad bi nas mnogi radije tapšali pendrecima i kundacima. Bio bih pravo govno na suhom kad bih odbio ta priznanja. Tim prije što su i te nagrade kakve-takve kazne onima drugima. Okej, neæete na sud, neæete u zatvor, ali æete bogami dojuèerašnjim srboèetnicima javno, u udarnom terminu državne televizije, èestitati pravoslavni Božiæ. A ako budete previše pizdili, dat æete im i zastavu, grb, himnu i godišnju novinarsku nagradu!
Osjeæaš li, barem ponekad, nostalgiju za epohom zrelog tuðmanizma, kada su društvene uloge bile podijeljene kristalno jasno kao u starinskim vesternima, a nitko nije ni pokušavao fingirati da se u njegovome kaubojskom tijelu krije indijanski duh?
Poznat je taj sociološki fenomen: pitaj Sarajlije ili Dubrovèane, gotovo svi æe se s nostalgijom sjetiti rata, kad ono što je letjelo nad glavama nisu bili kalebovi i kad ono što je padalo s neba nikako nije bilo znakom sreæe. Pa ipak, svi se rado prisjeæaju tih zlosretnih vremena kad su stvari bile, kako kažeš, crno-bijele poput Fordovih vesterna, a svi ljudi na onoj bijeloj strani supatnici, prijatelji i braæa. Osobno, nikad nisam tako dobro tulumario, i nikad se nisam tako smijao kao u Zlajinu stanu u okruženom Sarajevu, kad je svako piæe moglo biti posljednje. Tako smo i mi u opkoljenom “Feralu”, baš kao u Sarajevu, za razliku od danas toèno i u svakom trenutku znali odakle dolaze meci, baš kao što artiljerci i snajperisti s brda oko Sarajeva i “Ferala” nisu krili ni svoje uniforme ni svoje položaje. Danas su ti snajperisti jednako u sarajevskim neboderima i u hrvatskim redakcijama, u civilu, pristojno te pozdravljaju u liftu i srdaèno ti èestitaju na nagradama. Kako onda neæeš biti barem malo nostalgièan prema romantiènim crveno-bijelim vremenima? Kad su, naime, kauboji bili bijeli, a Indijanci crveni.

Hrvanje u samoobrani

Nakon što si objavio roman, književna je javnost unisono zakljuèila kako je rijeè o djelu koje otkriva nekog drukèijeg, sasvim nepoznatog Dežuloviæa. Meni se pak èini da je i taj za mnoge zbunjujuæi “Christkind” saèuvao temeljno svojstvo zapravo svih tvojih tekstova, èak i onih koji se s razlogom drže urnebesno smiješnim: zaokupljenost Zlom koje izvire iz ideoloških projekata. Odakle ta silna potreba da se stalno hrvaš s gadarijama iz (polu)svijeta politike?
Najlakše je odgovoriti onom frazom kako se ne bavim ja politikom, veæ se politika bavi sa mnom - ili mnome, je l’ tako pravilno? To je, istina, dozlaboga otrcana fraza koju izbjegavaju èak i priuèeni kafanski fenomenolozi, ali i jednako toliko dozlabogno i otrcano toèna. Pogledaj našu generaciju, tamo od druge polovice osamdesetih, odmah nakon što smo, kako se to kaže, formirani - punkom, novim valom, nekim stripovima, knjigama i filmovima. U najboljim, dakle ranim dvadesetim godinama, kad se normalna balavurdija bavi svojim talentima i interesima, seksualnim i profesionalnim orijentacijama, u naše je živote ušla politika, i to ona æirilièna, beogradska, paèe Politika Ekspres. Onda je ušao, naravno, i Vjesnik, i zapoèeo je rat koji, da se ne zajebavamo, nije gotov do dana današnjeg - a evo naše generacije, barem one preživjele, na pragu èetrdesete - i moja “silna potreba da se stalno hrvam s gadarijama iz svijeta politike” zaista nije ništa što bi prekoraèivalo nužnu samoobranu.
Èovjeèe, ovih petnaest godina je èak i znanost oznaèila najkreativnijim i najpotentnijim razdobljem u životu èovjeka, a našoj generaciji to je razdoblje prošlo u mahanju zastavama, pjevanju rodoljubnih refrena, crtanju slova U s krilcima i traženju deklaracija “Made in Yugoslavia” na konzervama gotove hrane. U vrijeme kad nam je politika poèela raditi o glavi, tek podsjeæanja radi, još smo slušali longplejke i nismo imali pojma što je CD, Berlinski zid je bio, hvala na pitanju, zdrav i èitav, Maradona je davao golove rukama i nogama, Roy Orbison je još bio živ, a Kurt Cobain s prijateljima slušao ploèe Joy Division i sanjao da ima band! Alo!? Cijeli jedan život je prošao, dva tisuæljeæa se okrenula, a mi se još bavimo srpskim zastavama i hrvatskim izdajnicima!
Ajmo biti malo konkretniji: zar izvan faune politièkih moænika, svejedno radi li se o globalnim ili regionalnim troublemakerima, ne postoji dovoljno razloga za pisanje?
Ima, naravno, ali ja nisam mogao pisati fenomenološke kozerije ili stvarnosnu - kako ono: kvartovsku - prozu o neboderima, nogometu, pivu, drkanju i povraæanju, dok su mi prijatelji napuštali grad samo zato što su Srbi, dok su nam usred grada susjede prikljuèivali na struju i tjerali na sodomiju puno prije Amerikanaca, dok su neki klinci, na èelu s mojim bratom, noænim konvojima išli na Bosnu, dok se bošnjaèkim izbjeglicama rugalo kao crncima u Alabami, dok su crnokošuljaši harali splitskim kafiæima i dok su helikopterima u Vojnu bolnicu svakodnevno stizali metalni kovèezi. Ako si htio biti pošten, ništa ti nisi mogao napisati - ni ljubavnu prièu, ni izvještaj s nogometne utakmice, ni èek na odgodu od 30 dana - a da ti junaci nisu politièki odreðeni. Ne zato, naravno, što bi to htio ti ili tvoji junaci, veæ zato što ih je tako oznaèio netko drugi: nisi mogao igrati u Ciboni, ni biti Miss Hrvatske, ni otvoriti djeèji festival, ako nisi bio politièki i nacionalno podoban.

Glasila mucavih desnièara

Inzistiram na pitanjima o opsjednutosti politikom naprosto zato jer mi se èini da je tvoj spisateljski izbor u priliènome raskoraku s tvojom biografijom. Cijelu si mladost održavao sigurnu distancu od politike trateæi vrijeme na sviranje basa, sudjelovanje u kazališnim projektima, crtanje stripova, studiranje povijesti umjetnosti...
Da, ali svaka je ta moja strast, od stripa do muzike, uvijek bila oznaèena zdravom, generacijskom pobunom protiv etabliranog, veæinskog, vladajuæeg umlja i bezumlja. U sretnija vremena tako smo se bunili protiv Srebrnih krila ili Boney M, protiv socijalistièkoomladinskog parolaškog dogmatizma, protiv kanona u umjetnosti, protiv kriminalizacije marihuane, protiv svega, zapravo, a svoj bunt smo demonstrirali naušnicama, bedževima, glasnom muzikom i nepoštovanjem svih moguæih društvenih pravila: pa ja se sjeæam kad su nas dugokose po Splitu mlatili vojnièkim opasaèima i bacali u more! Pravo sranje je poèelo kad se valjalo pobuniti protiv mnogo mraènijih i gadnijih stvari, kad su ti umjesto Vlade Kalembera, direktora škole ili predsjednika SIZ-a za kulturu, prirodni neprijatelji postali fašisti i ratni zloèinci, i kad kupanje u fonji splitske luke više nije bilo najgore što ti se moglo dogoditi. Pa hajde ti protiv njih puštaj kosu, nosi bedževe i slušaj Billyja Bragga!
Ne poznajem èovjeka koji je više energije spreman uložiti u èitanje ordinarnog novinskog smeæa. Tvoja zaokupljenost bizarnom lektirom bila mi je razumljiva dok si u “Feralu” prireðivao rubriku Greatest Shits, no moram priznati da me sada malo zbunjuje? Zašto se i dalje šopaš èlancima mucavih desnièara koji objavljuju u opskurnim niskonakladnim listovima?
Što iz èiste zabave - a sjeæaš se kako ste mi u poluvremenu utakmice protiv Dinama istrgli Hrvatsko slovo iz ruku i umirali od smijeha èitajuæi ga? A Boro, pizda, jedini kupuje “Slovo”! - što iz onoga opreza koji se vježbao na kojekakvim drugim Slovima, u vrijeme kad su i Odjeci i reagovanja, i Božiæev ST, i Srpska reè i Glasnik HDZ-a i ostali WC-listiæi još bili “bizarna lektira” i “ordinarno smeæe” u kojemu su pisale nepismene bulumente “mucavih desnièara”. Onda su mucavi desnièari prešli s rijeèi na djela. Zato valja uvijek paziti na rijeèi. Rijeè je zajebana stvar.
Dugi niz godina održavao si paralel-slalom izmeðu barem pet-šest novinskih žanrova. U nekoliko bi dana znao naštancati zamašni intervju, reportažu, poneki komentar i kubik-dva satiriènoga štiva. Neæu te pitati zašto u posljednje vrijeme ispisuješ samo kolumnu tjedno - ta ljudi smo, k tome još u godinama - ali me zanima poželiš li, od prilike do prilike, vratiti se i drugim novinarskim formama?
Meni i danas padne na pamet ideja za fotomontažu, naslov, duplericu ili naslovnu stranicu, pa ostane neiskorištena u kantunu primozga. Zasvrbe, naravno, tabani, hoæe ponekad i guzica malo puta, ali sad smo veæ razmaženi sredovjeèni pizduni koji bi vodili svoje fotoreportere i radili na svoj naèin, i kojima se ne da - kao što je danas, vidim, normalno - otiæi u Kakanj, napraviti reportažu, vratiti se, napisati je i opremiti, i to sve u jedan dan. Jer dva su noæenja u Kaknju za redakciju skupa. Ali nije meni dosadno, meðuvrijeme izmeðu dvije kolumne danas imam za druge gušte, od èitanja proze do pisanja iste, od slušanja muzike do pravljenja vina, od gradelavanja s prijateljima do kæerke Dore, koja æe, veli, kad naraste biti kolumnistica Cosmopolitana i koja je nekidan u školskom sastavku na temu “Moj tata” napisala da je njezin tata novinar godine, al’ da je ipak bolji tata nego novinar. Jebo ti sve novinarske nagrade ovoga svijeta kad to èuješ! Došlo mi je da zaplaèem kao Hale Berry na dodjeli Oscara.

Satira iz bosanskog rata

Jednom si prilikom kazao kako si napisao roman samo zato da te ne bi vatali u ðir jer si jedini hrvatski novinar bez knjige. Meni se èini da si do te natuknice u biografiji mogao doæi i s manje napora. Jesi li ikada razmišljao o oknjiženju svojih ratnih reportaža?
Nije da nisam, stvarno, ali zaista nisam u stanju to sad èitati sa strane. Kome se sad èitaju stare ratne reportaže? One su pisane za novine, brzo i nervozno, a ja sam previše sujetan da ukorièim poneku stilsku nazgrapnost, patetiènu reèenicu, a bogami i poneku težu glupost. Morao bih ponegdje intervenirati u tekst, a to onda ipak ne bi imalo smisla. Ili ne bih morao? Ili bi imalo? Ili šta?
Prije nekoliko mjeseci izjavio si da dovršavaš drugu fikcionalnu knjigu. Oæe li to, druže stariji vodnièe?
Prvih 230 stranica napisao sam u dahu, još poèetkom godine. Rasplet na nekih dvadesetak-trideset stranica sada fermentira u glavi, i èekam da, vinarskim rjeènikom kazano, cukar padne na èetri. Bit æe to do kraja ljeta. Radi se o humoristièno-satirièkoj fikciji iz Domovinskog rata, toènije rata u Bosni, tako da æe mnogi koji su od mene oèekivali ozbiljan prozni crossover o sudbini pojedinca u drami francuskih hugenota s konca 16. stoljeæa biti prilièno šokirani.
Za kraj, ono neizbježno: “Slobodna” te poèastila nagradom, jesi li joj spreman uzvratiti na toj lijepoj gesti, pa, primjerice, na neodreðeno vrijeme pohraniti svoju radnu knjižicu u njezinu kadrovsku službu?
Imam uredno registriran obrt, samostalna djelatnost novinar se to zove, imam peèat i plaæam PDV. Što znaèi da ja ni dosad nisam bio zaposlen u EPH, pa zašto bih sad bio?

 

Povratak