Pa ne idem u Lepoglavu!

24.06.2004.

Razgovarala Vladimira PALEÈEK
Snimio Damir HUMSKI

Velièanstvenim i potpuno neplaniranim spektaklom u Košarkaškoj dvorani na Jazinama, novinar i komentator Boris Mutiæ nedavno se oprostio od navijaèa i Zadra, grada košarke, u kojem je još 1968. odradio svoj prvi prijenos. Od tada do danas taj je duhoviti i razgovorljivi veteran sportskog novinarstva odradio ukupno 15 Olimpijskih igara, sedam SP-a u nogometu, kao i nebrojeno košarkaških utakmica, natjecanja u plivanju, gimnastici... Pa iako mu se u mirovinu uopæe ne ide jer je sportu posvetio cijeli svoj radni vijek i bez njega uopæe ne može zamisliti život, Mutiæ æe nam Olimpijske igre u Ateni izravno prenositi posljednji put. Zadovoljan što svoje mjesto može prepustiti nekome od mlaðih kolega, ipak najavljuje da æe i dalje honorarno suraðivati po potrebi.
— Pa valjda neæu dopustiti da mi odlazak u mirovinu na sam Dan mrtvih, kako me sluèajno dopalo, odredi sudbinu! — govori kroz smijeh.
Što æe Vam najviše nedostajati?
Ništa, pa ne idem u Lepoglavu! Osim toga, vjerojatno æe se naæi još nekog posla za mene. Teško je samo tako otiæi nakon 40 godina rada na jednom poslu, u kuæi u kojoj poznajete gotovo svih 3,5 tisuæe ljudi. I atletièari koji trèe maraton još godinama moraju trèati sve manje i manje dok skroz ne prestanu, kako im ne bi stradalo i tijelo i psiha. Imam ja dosta hobija — od radova oko kuæe do glazbe — i sigurno mi ne bi bilo dosadno, ali sportu ne mogu samo tako zalupiti vrata.
Hoæete li nakon Atene napraviti još koju oproštaljku?
Ne razmišljam o tome, niti je mirovina nešto za slaviti. Ovo je u Zadru ispalo spontano: vozili smo se automobilom na utakmicu Milivoj Omaršiæ, producent i ja i usput sam spomenuo kako mi je to posljednji prijenos iz Zadra. Omaršiæ je to rekao direktoru kluba, a kako se Zadar i ja oduvijek jako volimo, pripremili su mi show. Totalno su me iznenadili: dobio sam sliku, zatim kip sv. Donata od navijaèa Tornada... Bilo je zaista dirljivo.
Imate brojne zanimljive uspomene s putovanja i druženja sa slavnim sportašima. Hoæete li poslušati savjet prijatelja Pere Zlatara i u mirovini ipak napisati memoare?
Da, Pero bi to volio... Ah, kad sam bio mlad, nisam imao vremena za pisanje, a sada kada bih mogao imati vremena, mislim da još puno toga moram proživjeti da bih pisao! Ne znam, morao bih doživljaje sortirati, a nisam siguran kako, kronološki ili po sportovima?!
Sreæa pa imam izvrsno pamæenje i s tim neæu imati problema. No, sigurno mi neæe biti lako kao Anti Kosteliæu koji, kada odluèi napisati memoare, veæ gotovo sve ima u svom dnevniku. Piše dnevnik baš svaki dan, bio u Zagrebu ili na drugom kraju svijeta.
Kakav dnevnik piše? Kao kolegi još iz fakultetskih dana je li Vam dopustio da malo zavirite u njega?
Jest, i vidio sam da unutra piše sve: danas je Janica ustala u 7 i 30, dan je bio lagan, ali smo zaboravili ponijeti štapove za trening. Veæ deset dana zaredom dobro treniramo, prije nas je malo zafrkavalo vrijeme... Jednoga dana kad on objavi knjigu, bit æe to znanstveni rad.
Možemo li èuti neki detalj iz Vaših buduæih memoara?
Nikad neæu zaboraviti kad su u Münchenu zamaskirani specijalci tražili teroriste koji su ubili 13 Izraelaca i zakljuèali se u jednoj olimpijskoj nastambi, a Milka Baboviæ i ja sve to promatrali iz susjedne nastambe s balkona.
Sjeæam se i kad smo 1978. nas petorica komentatora iz bivše Juge bili na SP-u u nogometu u Argentini. Buduæi da su tamo bili montonerossi s kojima Juga nije bila u dobrim odnosima, upozorili su nas da se èuvamo jer su na semaforima tenkovi. Naš ambasador u Argentini rekao nam je da ni sluèajno ne zalazimo u neke dijelove Buenos Airesa, primjerice Boku. No, prvoga dana kad smo stigli, istu smo veèer otišli u jedan restoran u Boku! I toliko smo se sprijateljili s Argentincima da smo na kraju i tog ambasadora odveli tamo na veèeru!
S nama je bio i selektor tadašnje repke Šibenèanin Slavko Luštica Žiga, koji je cijelo vrijeme govorio kako je sve lijepo i divno u Argentini, samo nema blitve. I onda smo mu jednoga dana, u dogovoru s vlasnikom restorana u Boki, nabavili za veèeru blitvu. Došli smo i nonšalantno je svi odreda naruèili. Naš je Žiga gotovo pao u nesvijest!
Poznato je da ste veliki zaljubljenik u sport pa je vjerojatno suvišno pitati biste li, da možete, ponovno odabrali ovu profesiju?
Bih, jer mi je ovaj posao dao sve najljepše. Prošao sam cijeli svijet i bio na mjestima o kojima neki mogu samo sanjati! Upoznao sam puno divnih ljudi i ni za èim ne žalim. Da se opet rodim, opredijelio bih se za novinarstvo jer je to posao koji me uèinio bogatim iskustvima. A èini mi se da je èovjek onoliko bogat koliko je slièica, tj. doživljaja, uspio skupiti u glavi. Zato sada imam tlak 145/90 i s tim sam potpuno zadovoljan. Evo, mogu vam pokazati nalaze...
Što je najvažnije za dobroga sportskog komentatora?
Da ima znanje iz struke, dakle da se razumije u sport i osjeæa ga. Strašno je bitno baviti se sportom; komentator ne može biti hibridni sportaš. Ako nije bio sportaš, stalno æe drugima dijeliti savjete što su mogli ili trebali napraviti, a ako ih razumije, onda æe ih i zavoljeti.
Kakvom Vam se èini postava naše reprezentacije?
Trideset i dvije godine bio sam nogometni komentator, no u Bariæev se posao nemam pravo miješati. On ima svoju koncepciju i u puno utakmica pokazao je da je dobar trener. Možda na pomalo egzotièan naèin izgovara reèenice pa ljudima bujnog temperamenta to možda i nije simpatièno, ali ne može mu se odreæi znanje i kvaliteta.
Palo je dosta prigovora jer u momèad nije uvrstio Niku Kranjèara...
Da, Niko je mlad igraè, no i Pele je sa 17 godina igrao na SP-u 1954. u Švedskoj. Ako je netko cijele sezone u središtu zbivanja i stvarno je talentiran, neka sjedi na klupi, ali neka bude na SP-u. Sasvim je svejedno sjedi li na klupi Babiæ, Kranjèar ili Štimac, ionako neæe uæi u igru. Onda je bolje povesti jednog mladiæa koji æe tu nešto nauèiti i to æe mu puno znaèiti. Sjeæam se kad sam prvi put došao na Olimpijske igre u München 1972., bio sam silno impresioniran, a sve to moraju proæi i sportaši i novinari. Niko je sada jedan ciklus preskoèio. Ne znam, da sam bio na Bariæevu mjestu, svakako bih ga poveo; mlade igraèe treba brusiti.
Ima li šanse da ova postava ikada izraste u “vatrene”?
Nisam baš siguran da su dovoljno mladi za to. Osim toga, “vatreni” su izrasli iz naših klubova, dok u ovoj reprezentaciji neki ne znaju dobro ni hrvatski. Oni su odlièni, ali su roðeni i odrasli vani, pa nije lako napraviti jednu homogenost u psihološkom i filozofskom smislu. Otto se orijentirao na nogomet koji ima germansku filozofiju razmišljanja, ali nismo pravi Švabe pa provali ono naše...
Kako komentirate prepucavanja izmeðu Æire i Otta: jedan dan se napadaju, drugi dan se ljube.
Obojica vole biti u središtu pažnje, narcisoidni su i strašno im odgovara ta uloga. Ne zamjeram im ništa jer to ne znaèi da su loši ljudi. Istina, to je malo infantilno, ali svi smo mi drukèiji.
Vi ste, pak, imali i prilièno emotivno nabijenih prijenosa?
Ponekad moraš biti od kamena da bi prikrio emociju, pa i ja sam èovjek od krvi i mesa! Neki te dogaðaji u sportu emotivno napune ili isprazne do krajnjih granica i jednostavno ne možeš ostati hladan. To je takav posao. Emocionalno se trošiš, a sigurno je da neæeš strepjeti za tamo nekog Francuza, nego za svoje.
Što oèekujete od Olimpijskih igara u Ateni? Èini se da Grci prilièno kasne s projektom?
Nemam baš previše povjerenja u njihovu organizaciju, oni su ležernog mentaliteta i ne predvide sve. Istina, osmislit æe oni sve što je potrebno da bi organizacija bila što bolja, samo hoæe li to provesti u djelo — nisam siguran. U Atenu nas leti 60-ero i mi, stari zeèevi, snaæi æemo se u svakoj situaciji. A mladi æe uèiti...

    
Hrvatska - Francuska

U toj su utakmici naši pokazali da su dobri igraèi koji znaju igrati. Svi oni imaju dosta iskustva po europskim klubovima i znaju se napregnuti kad treba. S druge strane, nisam nikad vidio tako slabe Francuze... U utakmici mi je bilo posebno žao što je sudac bio nedorastao zadatku i griješio je na našu štetu. Bio je najslabija karika utakmice, što je dobro primijetio Mateo Beusan. Možda je èak dobro što Mornar nije dao onaj gol u zadnjoj minuti jer smo morali igrati punom snagom pa je i pristup igri bio sasvim drukèiji.

Hrvatska - Engleska

Potpuno se slažem s onim što govori Tomislav Iviæ: mislim da je u ovoj utakmici bilo pitanje glava i filozofije uopæe. Luksuz je dopustiti sebi manje trèati protiv igraèa reprezentacije koja je kolijevka nogometa. Zašto bi u pravilu oni bili bolji? No, naši su bili loše fizièki pripremljeni i to je bio naš najveæi propust. Premalo trèe, a previše zaraðuju. Nisam im zavidan, ali u toj opæoj euforiji koja je stvorena kod nas, mislim da ni kao pojedinci ni kao kolektiv nisu smjeli sebi dopustiti tako slabu pripremljenost. To je bio veæi problem od samog izbora igraèa.

Juèer i danas

Možete li usporediti sportsko novinarstvo kada ste poèeli raditi na televiziji i danas?
To je vrlo teško. Mladen Deliæ, Milka Baboviæ i ja nekada smo morali raditi sve sportove i informativne emisije, a tada nije bilo elektronike i kompjutora. Onda sam, recimo, prenosio skijaške skokove dok sam u ruci držao sto kartica na kojima su mi pisali brojni podaci. Još nije bilo ni onih finih zatvorenih kabina, nego se radilo gotovo na otvorenom. I tako si lijepo sve složiš po nekom redoslijedu: za prvih dvadeset skijaša, pa drugih... a onda malo zapuše i ode redoslijed u vjetar! Danas samo ubodeš jedan gumb i sve ti se pokaže na ekranu. Prije smo se najviše pripremali kako bi tehnièki mogli napraviti prijenos, dok je sada važno doznati neke životne prièice o pojedinim natjecateljima.

Povratak