Nije isto pisati u Sinju i Zagrebu

01.07.2004.

Sve èešæe èujem kako su svi novinari isti, kako svi samo lažu, i "da nije bilo novinara, ne bi ni naši završili u Haagu". Novinare se fizièki napada, pljuje, vrijeða, u Zagrebu, Splitu, Sinju, ali bi bilo nepošteno reæi da smo svi u istom položaju. Koliko je meni teže novinariti u žestokomu Splitu nego nekome o istim temama u metropoli, toliko je zafrkanije pisati bilo što škakljivije kolegama u Sinju ili Imotskome nego meni "ovðekarce". Što se god iz grada zlatnog buzdovana pribilježi o Norcu, napisano je, vidim, sa stotinu osiguraèa jer te svaka teža rijeè može koštati šake u glavu dok šetaš Pjacom. To treba preživjeti u gradiæu u kojem te svatko zna i gdje se ne možeš izgubiti u masi Ilice.
Promicati liberalnu ideju u Meðimurju ili Istri je jedno, a u Lici ili dalmatinskom zaleðu nešto sasvim drugo. Te su sredine tvrðe, konzervativnije, pa se onoga tko oponira veæinskom mišljenju èesto ne shvaæa samo kao nekog tko tek drukèije misli, nego kao neprijatelja bez zadrške. I ne samo da neæeš uživati respekt sredine jer se baviš javnim poslom, jer si kao "zvijezda", nego æe te u podne, nasred ulice, poèastiti s "ðubre partizansko" ili "govno jugoslavensko" tako spontano kao da su ti rekli dobar dan ili kako je doma.

Povratak