Tribunal je oznaèio kraj ’kulture’ nekažnjavanja

03.07.2004.

Mirko Klarin jedini je novinar na Meðunarodnom sudu za ratne zloèine u Haagu koji se, od osnutka ovoga suda prije deset godina, nije "maknuo" od Tribunala. Roðeni Trogiranin, s diplomom beogradskog Pravnog fakulteta, novinar Mirko Klarin u Haagu je osnovao novinsku agenciju "Sense" — jedinu medijsku agenciju na svijetu koja prati i pokriva svakodnevno sva suðenja u Haagu, prenosi ih u cijelosti i prati sva dogaðanja i zbivanja na Haaškom sudu. Prostorije te medijske agencije su u prizemlju Tribunala.

Predrasude o Sudu
— Pratimo sva suðenja od prvoga dana rada Tribunala. Ima razdoblja kada se na sudu održava po šest suðenja paralelno, mi sve to snimamo za naše televizijske emisije. Èesto dnevno snimamo 30 sati materijala, a nakon tjednih 150 sati snimljenog materijala pravimo polusatnu emisiju koju preuzimaju naši korisnici. Osim tih emisija, pišemo izvješæa svakoga dana sa svih suðenja i naša agencijska izvješæa idu na Internet i našim pretplatnicima. Nekoliko je desetaka medija koji preuzimaju naše priloge — kaže Mirko Klarin.
Koji su mediji iz Hrvatske korisnici vaših TV priloga i svakodnevnih pisanih izvještaja s Tribunala?
— Ni jedan. Ni jedne novine, ni radio, ni televizija. To je zanimljivo. Preuzimaju nas listovi, radio i TV postaje s velikog podruèja Europe i bivše Jugoslavije, ali ni jedan medij iz Hrvatske. U Hrvatskoj, iz razloga koje ja ne znam objasniti, postoji manje zanimanje za ono što se dogaða u Haagu, uglavnom se pažnja posveæuje samo optuženim Hrvatima. Nema zanimanja za hrvatske žrtve, što zaèuðuje.
Na dan kada je na Sudu poèelo suðenje generalu JNA Pavlu Strugaru za granatiranje i razaranje Dubrovnika, gdje su pale mnoge civilne hrvatske žrtve i uništena spomenièka baština, u drugoj je sudnici bila rasprava o žalbi Tihomira Blaškiæa. Tu je došlo dosta novinara iz Hrvatske, ali nitko od njih nije pokazao zanimanje za zbivanja u susjednoj sudnici, gdje je poèelo suðenje za zloèine u kojima su pale hrvatske žrtve.
Zbog èega je to tako? Zbog odnosa javnosti prema Tribunalu, koji diktira politika?
— Svuda se na prostoru bivše Jugoslavije Tribunal percipira kroz politièku prizmu, ne samo u Hrvatskoj. Tako je od samog poèetka rada suda u Haagu. Kada je 1993. godine osnovan, ni jedna od politièkih elita u zemljama bivše Jugoslavije nije imala nikakvo iskustvo s institucijom nezavisnog pravosuða. Iza sebe su imali 50 godina komunistièkog sustava u kojem su nauèili da je pravo instrument u rukama vladajuæe klase i naravno da su i novoosnovani Sud gledali kao na nekakvu "batinu" u rukama svjetske vladajuæe klase, novoga svjetskog poretka.
Postojala je samo jedna mala razlika: Miloševiæ je bio borac protiv toga novog svjetskog poretka, a time i borac protiv Tribunala, dok se Tuðman pokušavao predstavljati kao saveznik novog poretka i zato nije vjerovao da bi Tribunal mogao napraviti bilo što nauštrb njegovih vizija i interesa. Paradoksalno je da je danas u Srbiji stav prema Haaškom sudu gori nego u vrijeme Miloševiæa. Biti protiv Miloševiæa, znaèilo je imati naklonost prema onome što se u Haagu dogaða, no nakon pada Miloševiæa, zapravo se vidi da su te nove demokratske politièke stranke koristile Tribunal ili kao sredstvo u meðusobnim obraèunima ili kao sredstvo da se od meðunarodne zajednice izvuku odreðene pogodnosti.
Nakon deset godina praæenja svih aspekata rada Haaškog suda, možete li reæi provlaèe li se kroz njegov rad politièke implikacije?
— Ne mogu reæi da Tribunal obavlja svoj posao na najbolji moguæi naèin, ali sasvim sigurno u tom radu nema bilo kakvog politièkog utjecaja. Ne može ga biti, to mogu ustvrditi poznavajuæi cijeli kontekst u kojem Sud radi, kao i kontekst u kojem je on osnivan i u èemu sam na neki naèin 1993. godine i sudjelovao. Jedan od najvažnijih rezultata rada Haaškog suda jest da se kroz njegov rad utvrðuju èinjenice. Da nije Tribunala, o ratu bismo imali onoliko èinjenica koliko je bilo strana u sukobu i svi bi za svoje èinjenice tvrdili da su samo one istinite, a ostale lažne. Zapravo nikada ne bismo utvrdili što se dogaðalo i tko je za to odgovoran. Sud utvrðuje èinjenice i ne piše povijest, no oni koji se kasnije budu time bavili naæi æe u dokumentima Haaškog suda enorman broj podataka.

Sud milijune dokaza pohranjuje u sefove
Sud je, naime, zapoèeo rad na sistematizaciji svih dokaza koji su prikupljeni u posljednjih deset godina, a pred nama je još pet godina rada Haaškog suda. Svi prikupljeni dokazi iz istraga i sa suðenja se sistematiziraju i sreðuju po dosjeima. Do sada su skupljeni milijuni dokumenata, iskaza svjedoka, pisanih materijala iz istraga, fotografija, videomaterijala, forenziènih dokaza i raznih ostataka. Zgrada Tribunala ima goleme sefove u koje se sve to pohranjuje. Poznato je da je u zgradi Suda, izgraðenoj 1954. godine, prije bila glavna holandska osiguravajuæa kuæa i zato zgrada ima goleme sefove. U njima se sada èuvaju dokumenti i pohranjuju svi dokazi.
Hoæe li oni biti na raspolaganju nakon završetka rada Tribunala?
— Na Tribunalu je poèelo sreðivanje dosjea pojedinaca za koje je utvrðeno, ili postoji sumnja, da su èinili zlodjela u ratu, ali nisu stigli "na red" u Haagu. Ti æe dosjei biti proslijeðeni nadležnim vlastima u zemljama bivše Jugoslavije kako bi one nastavile istrage na osnovi onoga što je Tribunal utvrdio i na temelju toga na domaæim sudovima procesuirale ratne zloèince. To je iznimno važan posao Haaškog suda, da je uveo poèetak kraja "kulture" nekažnjavanja. Za mene je to bila najužasnija pomisao: da bi sve ono što smo vidjeli da se dogaða moglo proæi nekažnjeno, da nitko za to ne snosi odgovornost.

Prenosim što su ljudi kadri uèiniti
Na što ste mislili kada ste kazali da Haaški sud ne obavlja svoj posao na najbolji naèin?
— Mislim da je sustav po kojem se sudi vrlo složen, kompliciran i spor. Spoj dvaju pravnih sustava, anglosaksonskog i kontinentalnog, prilièno je nesretno nametnut. Svoj posao utvrðivanja èinjenica i dijeljenja pravde, Sud obavlja, no to rade na naèin koji je teško razumljiv za one koje bi to najviše trebalo zanimati, dakle za ljude s podruèja gdje se rat dogaðao.
Èuva li agencija "Sense" snimke svih suðenja do sada na Tribunalu?
— Ne, ne bismo imali gdje držati kasete, no èuvamo sve naše polusatne emisije koje smo poèeli snimati u travnju 2002. godine. Od tada radimo tjedni televizijski pregled suðenja u Haagu i sada smo završili rad na 197. emisiji. To je do sada gotovo sto sati snimljenog materijala, koji svakoga tjedna preuzimaju naši korisnici i emitiraju ih. Osim toga, snimili smo dva 90-minutna filma; "Trijumf zla", koji prati suðenje Radislavu Krstiæu za zloèin u Srebrenici, jedini je do sada snimljeni film koji prati suðenje za ratni zloèin od uvodne rijeèi do presude, uz dijelove dokumentarnih snimaka. Taj se film koristi na mnogim pravnim fakultetima u svijetu. Drugi film je tek završen, posveæen je desetogodišnjem radu Haaškog suda.
Novinari na Tribunal doðu i odu, vi ste stalno tu. Kako se nosite sa svim onim što èujete, sa svjedoèenjima žrtava, s tolikom kolièinom tragedije i zla?
— Osjeæam obvezu da budem svjedok onog što se dogaða na sudu, da to zapišem, da to ostane. Naravno da i mene ponekad potresu svjedoèenja žrtava, naravno da ponekad teško s tim izlazim na kraj, ali puno bi mi bila gora pomisao da nakon rata i svih poèinjenih zloèina nitko za to ne bude odgovoran. Rat se dogodio, suðenja se dogaðaju, poruka je da zloèini ne mogu proæi nekažnjeno i ja želim èuti i prenijeti što su sve ljudi u stanju napraviti jedni drugima.

Povratak