Kad uleti oglas, izleti novinski prilog

11.07.2004.

Nedavno predstavljena knjiga »Istraživaèko novinarstvo« prof. dr. Inoslava Beškera i mr. Orlande Obad i skupine suradnika, po mišljenju profesora sa Studija novinarstva u Zagrebu Stjepana Maloviæa, prvo je sustavno i cjelovito djelo o toj vrsti novinarstva u nas.
Istraživaèko novinarstvo duge i znaèajne tradicije u svijetu u nas se poèelo deklarirati poèetkom devedesetih, a važan utjecaj na društvena zbivanja poèelo ostvarivati krajem prošlog stoljeæa.
Poznati sluèaj bankovne službenice Ankice Lepej koja je novinarki Orlandi Obad koncem 1998. dala podatke o tajnim raèunima tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuðmana i njegove supruge Ankice i u ovoj se knjizi navodi kao društveno utjecajan primjer istraživaèkog novinarstva koje se oslonilo na izvor motiviran pravednošæu, a kakav se u svijetu naziva »zviždaèem« koji riskira vlastitu sigurnost upozoravajuæi na kriminal u svojoj sredini.
U knjizi se s jedne strane na pojmovnoj i metodološkoj, a s druge pozitivnim primjerima, pokušava napraviti razlika izmeðu istraživaèkog i ostalog novinarstva te istraživaèkog od manipuliranog dezinformiranja.
Iako su se autori i suradnici potrudili iznijeti veliki broj primjera iz svjetske i domaæe prakse, šteta je što nisu posvetili veæu pozornost domaæim primjerima manipulatorske i dezinformatorske prakse, osobito s poèetka devedesetih.
Inoslav Bešker nam tako donosi primjer tzv. temišvarskog pokolja iz prosinca 1989., koji je bio velika podmetnuta prevara u èijoj su izvedbi sudjelovale neke poznate medijske kuæe. Vijesti da je rumunjska tajna policija Securitate zapoèela s pokoljem civila u Temišvaru širili su maðarska agencija MTI, Maðarska televizija, Washington Post, Tanjug, Veèernje novosti, Politika ekspres, Televizija Beograd, Corriere della Sera.
Kasnije su novinari talijanskih lokalnih novina otkrili trojicu lijeènika u Temišvaru koji su im potvrdili da su tijela, koja su prikazivana kao žrtve Securitate, zapravo leševi sa sudske medicine osoba preminulih prirodnom smræu. Tada se veæ žarište svjetskih tema premjestilo drugdje, pa otkriæe o podvali nije dobilo osobiti publicitet i odjek.
Drugi negativni primjer koji Bešker navodi tièe se lažne vijesti po okupaciji Vukovara da su pronaðena tijela »srpske djece koju su ustaše izmasakrirali«. Talijanska novinarka Milena Gabanelli objavila je u TV prilogu na RAI 2 prièu kako je u podrumu u Borovu naselju vidjela srpsku djecu koju su pobili ustaše, ali ih nije snimala, jer je mislila da su to veæ svi novinari snimili i jer je bilo mraèno te noæi.
Bešker navodi da se u prilogu èuo glas koji podsjeæa na Željka Ražnjatoviæa Arkana kako daje sugestije novinarki za boravka u Vukovaru. Podsjeæa da je Reuters demantirao svoju vijest o pokolju srpske djece u Vukovaru. Tek nakon niza prestižnih nagrada i ignoriranja ove teme, Gabanellijeva je priznala da se te reportaže »pomalo stidi« jer je bez provjere proslijedila Arkanovu informaciju.
Isti autori ili neki drugi, u nekom sljedeæem štivu o istraživaèkom novinarstvu svakako neæe smjeti izostaviti analizu medijskih uradaka u kojima su se objavljivala imena graðana srpske nacionalnosti kao »petokolonaša«, »kljuènih« intervjua sa »zarobljenim oficirima JNA«, a zapravo u odoru JNA prerušenim novinarima, TV razgovora s ratnim zarobljenicima koji su prošli torturu muèenja, a izjavljivali su da se prema njima ophode kao s gospodom, lažnom granatiranju Šibenika...
Još uvijek najkontroverznije, složenije i teže ratne istraživaèke teme u knjizi Beškera i Obadove dotaknute su u primjerima »Pakraèka Poljana« i »Paulin Dvor« o kojima je pisao Feral Tribune.
Orlanda Obad izložila je metodologiju istraživaèkog novinarstva oslanjajuæi se poglavito na amerièku praksu, što je razumljivo s obzirom da je u SAD-u magistrirala, a uskoro æe tamo i nastaviti akademsko usavršavanje.
Ona opisuje brojne izazove pred kojima se istraživaèki novinar nalazi od provjere anonimne dojave, ili provjere motiva izvora koji nudi informaciju, preko raznih tehnika prikupljanja daljnjih informacija, do »kljuènog intervjua« i završne provjere samog teksta ili priloga.
U SAD-u novinari i po šest mjeseci rade samo na nekoj istraživaèkoj temi. Ako je skupljeno dovoljno elemenata za objavu, odjek takve prièe ne mjeri se samo komercijalnim efektom po medij, veæ i pravosudnim epilogom ili ostavkom dužnosnika ili politièara za kojega se iznesu optužbe o zloupotrebama ili kriminalu.
U nas ni jedna redakcija nije spremna novinaru omoguæiti toliko vremena za neku prièu – najviše nekoliko dana. Pravosudni epilozi uglavnom su sudske tužbe protiv nakladnika ili novinara.
Bešker piše da je ponekad dovoljno da novinar dobije bitan dokument te okrene nekoliko telefonskih brojeva i èitavo istraživanje može se svesti na nekoliko sati.
Važnost provjere takvih dokumenata Obadova naglašava primjerom novinara Frenkija Laušiæa koji je otkrio da je dokument s oznakom »Ministarstvo odbrane Republike Srpske Krajine« falsificiran jer su tri slova u tom nazivu bila napisana latinicom, a sva ostala æirilicom. Kasnije je Ivica Ðikiæ primijetio da se isti dokument pokušao progurati kao važan dokaz koji æe pomoæi obrani odbjeglog generala Gotovine u Haagu.
U nekim novim struènim prilozima na temu istraživaèkog novinarstva bit æe potrebno posvetiti pozornost silnim dokumentima koji su selektivno i tendenciozno »curili« iz Ureda predsjednika, a koji osim u sluèaju sudskog postupka vezanog uz privatizaciju »Slobodne Dalmacije« nisu imali nikakvog drugog efekta u rašèišæavanju kriminala. Tekstovi koji su se najèešæe sastojali od prepisivanja transkripata razgovora pokojnog predsjednika Tuðmana predstavljani su kao izuzetna istraživaèka ostvarenja.
Suradnica na projektu, novinarka HTV-a Ivana Petroviæ, analizirala je sluèaj Èaèija ukazujuæi na slabosti politièkog, sudskog i izvršnog sustava te zakljuèivši da Èaèija nije trebao podnijeti ostavku zbog neplaæanja alimentacije, veæ zbog svih drugih optužbi koje su se ticale njegovog profesionalnog »backgrounda«.
Danas se i u Hrvatskoj novinari istraživaèi pored prepreka povezanih s vlasti ili moænim pojedincima, nalaze suoèeni i s problemima marketinške orijentacije njihovih kuæa pa Bešker primjeæuje:
»Karikirano reèeno, oglasnik nije više prilog u glasilu, nego glasilo postaje prilog oglasniku, njemu podreðuje i rokove i prostor i ureðivaèku shemu (kad uleti oglas – izleti novinski prilog)«.
Željko Peratoviæ

Povratak