Sior Ettore

13.07.2004.

Ne doèekavši osamdeset i èetvrti roðendan, u dobra je spominjanja otišao sior Ettore, Ettore Mazzieri, još jedan èestit, plemenit, dobar i dobrodušan èovjek, roðeni Rijeèanin, Fiuman, koji je sav svoj život utkao u dobro svoga rodnoga grada, a možda nikada niti jedna, baš niti jedna rijeèka kaleta, èak ni u njegovom Starom gradu, neæe biti nazvana po njemu, doajenu rijeèkog novinarstva. Svoj posljednji tekst u èasopisu kojega je bio pokretaè, tako dragom i dobroželeæem »La Tore«, sior Ettore æe èekati negdje visoko, visoko iznad nas, a zapravo i dalje u svima nama kojima je bilo darovano poznavati ga, raditi i družiti se s njim ili njegove znalaèke i kritièke, tople i nostalgiène, poetske, a uvijek istinite tekstove èitati godinama, desetljeæima. I uredništvo èasopisa »La Tore« u Rijeci i uredništvo lista »El Fiuman« u dalekoj Australiji neæe morati misliti što s honorarima za posljednje fijumanski dijalektalne tekstove neumrlog novinara, sior Ettore je svoje tekstove svojim Fiumanima darivao. Tekstove u kojima je bilo i šuga i duha, i srca i duše, i škerca, kao i u stalnim rubrikama »La parola a Pepi Frittola«, za koju sam sredinom šezdesetih prošloga stoljeæa nacrtao stalnu vinjetu, »Soto la Tore«, na sportskoj, odnosno gradskim stranimcama »La Voce del Popola«, te »Carleto e Franzolin« na valovima Radio Fiume. Tko æe ubuduæe po fijumanski pisati xe, što ima èitati ze, a u znaèenju književnog talijanskog e, to jest je, nauèio još kao rijeèkoga gimnazijalca? Tko æe svjedoèiti o desetljeæima grada koji se uvijek mijenjao samo zato da bi pokušao ostati isti, svoj?
   

Novinarèina

Ettore Mazzieri bio je još za života legenda rijeèkog, hrvatskog i ex-jugoslavenskog sportskog novinarstva, a svoje je znalaèke i beskompromisne rige, iliti retke, ispisivao i u uglednim talijanskim novinama, koje su se zvale ili se i zovu »Stadio«, »La Gazzetta dello Sport«, »Corriere dello Sport«. Roðen 30. rujna 1920. u Rijeci sior Ettore je u opojni svijet nogometa ušao u squadri mulaca iz Staroga grada, od kojih je najdulje u rijeèkom nogometu dogurao i sada vitalni Jova Car, a od Mazzierievih srednjoškolskih drugova poslije èuveni talijanski reprezentativac Ezio Loik, koji je prije toèno pedeset i pet godina, kao èlan najslavnije momèadi »Torina«, stradao u avionskoj nesreæi. Nogomet i sport uopæe osamnaestogodišnjeg sior Ettorea su, zahvaljujuæi i druženju s iskusnijim sior Renatom Tichom, odveli u rijeèki lokalni list »La Vedetta d'Italia«, u opojni svijet novinarstva, kojem æe pripadati doslovno do posljednjeg daha. Uz sior Renata, a poslije i sam, sior Ettore æe voditi sportsku redakciju lista »La Voce del Popolo«, u kojem je radio od 1946. do mirovine 1980. U listu uvijek skromne naklade, listu na talijanskom jeziku, ta je sportska rubrika imala vrhunsku kvalitetu, obaviještenost, struènost i hrabrost, dignitet meðu kolegama iz najtiražnijih tadašnjih naših novina. Odlazeæi i u siromašnijim vremenima u svijet, sior Ettore je kao ravnopravan sugovornik razgovarao i s, recimo, Nereom Roccom, Lavom Jašinom, Heleniom Herrerom, Dinom Zoffom, Bearzotom, najslavnijima meðu slavnima, a ne samo, na Kantridi, sa Stojanom Osojnakom i Veljom Naumoviæem, neponovljivim trenerom, odnosno graditeljem igre »Rijeke«. Bilo je lijepo i uèiti i raditi u toj ljudskoj redakciji, u kojoj su katkad »pucali filmovi«, bilo i viših tonova, ali i harmonija vladala, na poslu i poslije posla, u kojoj staroj oštariji.
   

Ljudina

Sior Ettore bio je od onih sportskih novinara kojima je sport bio u krvi, srcu, ne samo pred oèima u novinarskoj loži. Iako je odigrao i prvu utakmicu u slobodnoj Rijeci, daleke tisuæu devetsto èetrdeset i pete, a bio je znalac, spojkom se to tada zvalo, prije dvadeset i pete godine objesio je kopaèke o klin, ali nije ostao samo novinar. Bio je jedan od osnivaèa Sportskog društva »Kvarner«, kojemu je darovao i ime, voleæi možda najviše nogomet i biciklizam, za sport i Rijeku živio je svim svojim biæem. Pošteno, uvijek uzdignuta èela. U ovim vremenima nezasitnih bešæutnih naših sve kloniranijih nogometnih menadžera poput nestvarne prièe zvuèat æe i èista istina da je sior Ettore sredinom pedesetih prošloga stoljeæa, imajuæi u malom prstu talijanski nogomet i sve njegove vodeæe ljude, klupske predsjednike i trenere, treneru Ljubi Benèiæu i možda najveæem hrvatskom nogometašu svih vremena Bajdi Vukasu silno pomogao da odu u »Bolognu«, ne tražeæi i ne želeæi za to ni jednu jedinu liru.
    Sior Renato i sior Ettore nisu me uèili samo novinarstvu, veæ, kao i otac i majka mi, èovjeènosti. I u najolovnijim vremenima sa sior Ettoreom sam o svemu oko nas i u nama pripovijedao otvoreno, kao s ocem, bez ruène koènice. Jedan od posljednjih pravih Fiumana staroga kova sior Ettore je bio i ostao odan svom gradu, come un vero Fiuman, ali je uvijek jednako odano volio i svoju domovinu, nikada, èak i kada je bilo kako je bilo, nije svoj zavièaj želio zamijeniti Italijom, u kojoj bi mu, i kao znalcu i kao èovjeku, mnoga vrata bila otvorena. Bio je i ostao istinski antifašist, još kao dijete osjetio u svojoj familiji sva zla fašizma, a kao mladiæ bio i u njemaèkom koncentracionom logoru, bio je plemeniti kozmopolit, koji prave, dobre ljude nikada nije svrstavao u njihove nacionalne, državne, jeziène ili bilo koje druge ladice. Carissimo Ettore silno, silno æe nedostajati svim Fiumanima, Sušaèanima, Rijeèanima, svim ljudima dobre volje. Makar æu ga po dobru pamtiti dok me bude bilo.
Mišo CVIJANOVIÆ-CVIJO

Povratak