Država ima udjele u 82 glasila

16.07.2004.

Ne tako davne 1999. godine hrvatska država posjedovala je gotovo sve utjecajne medije, ukljuèujuæi tiskare, odašiljaèe i veze, agencije za oglašavanje, poduzeæa za prodaju i distribuciju. Do kraja 2003. godine situacija se donekle promijenila, ali je država svejedno ostala najveæim medijskim vlasnikom koji posjeduje udjele u èak 82 glasila: u dvama dnevnim listovima, dvanaest lokalnih ili regionalnih tiskovina, 49 radiopostaja, u izvještajnoj agenciji Hini, u Vjesnikovoj tiskari, u Odašiljaèima i vezama kao javnom poduzeæu, dok posjeduje dva nacionalna TV programa i tri radioprograma. "Ni jedan drugi javno poznati vlasnik medija nije uspio postiæi takav stupanj koncentracije vlasništva", zakljuèio je Stjepan Maloviæ, profesor novinarstva s Fakulteta politièkih znanosti, u svojoj analizi vlasništva u hrvatskim medijima provedenoj u sklopu istraživanja utjecaja vlasništva na nezavisnost i pluralizam medija u tranzicijskim državama.

Politièka orijentacija
Meðu 18 zemalja od Baltika do Albanije, Hrvatska je specifièna po tome da je èak 15 godina nakon uvoðenja tržišne ekonomije golemi broj medija ostavljen u vlasništvu države. Takoðer, specifièna je i po još jednoj zanimljivoj èinjenici: osim države, jedan od najveæih medijskih moænika je Katolièka crkva. Iskoristivši zakonske moguænosti, Crkva je osnovala izvještajnu agenciju, tri radiopostaje, pokrenula i održala nekoliko èasopisa, ukljuèujuæi i visokotiražni Glas Koncila, a sve to publici dostavlja kroz najveæu distribucijsku mrežu: preko crkve u svakom selu. Tek na treæemu mjestu po koncentraciji vlasništva i utjecaja na graðane u Hrvatskoj su privatni vlasnici. No opet, i na tom planu istièe se specifiènost Hrvatske u odnosu na ostale tranzicijske zemlje. "Podaci o vlasništvu u medijima èine najskrovitiju vrstu podataka u Hrvatskoj", istièe Stjepan Maloviæ na poèetku svoje analize. "Pristup podacima o vlasništvu je nemoguæ unatoè zakonskoj obvezi o javnosti podataka."
Maloviæ istièe kako Trgovaèki sud ima podatke o vlasništvu, ali ih njegova predsjednica odbija dati na uvid. Financijska agencija Fina spremna je dati podatke o rezultatima poslovanja, ali ne o vlasništvu. A Zakon o medijima, prema kojem svaki vlasnik mora do 31. sijeènja svake godine dostavljati toène podatke o vlasništvu, vraæen je u ponovnu saborsku proceduru.
Maloviæ na poèetku analize nalazi moguæe razloge tolikoj tajnovitosti: bivši vlasnik Nove TV Ivan Æaleta ustrijeljen je u nogu, pod automobil Nine Paviæa postavljena je bomba, bivši medijski tajkun Zdravko Jurak pretuèen je pred svojim stanom, baš kao i Denis Kuljiš te Andrej Maksimoviæ, dok je na Miroslava Kutlu pucano dok je sjedio u kafiæu.
U bivšim socijalistièkim zemljama postoje tri vrste medijskih vlasnika. U prvu grupu ulaze vlasnici velikih poduzeæa iz podruèja izvan medija, na primjer iz trgovine naftom, graðevinarstva, nekretnina, bankarstva, èak i trgovine oružjem. Drugoj grupi pripadaju vlasnici medija s odreðenim politièkim vezama, bivšim ili sadašnjim položajem u politièkim strankama, vladama ili parlamentima. I konaèno, treæa grupa obuhvaæa jake nakladnike, vlasnike tiskara, distribucijskih ili prodajnih mreža koji nemaju znaèajnijih interesa u drugim granama industrije, ni oèitih politièkih funkcija. U Hrvatskoj je meðu njima Ninoslav Paviæ, ali Stjepan Maloviæ dodaje kako èinjenica da su najveæi vlasnici medija u Hrvatskoj država i Katolièka crkva "ne ostavlja nikakve sumnje u politièku orijentaciju vodeæih medija".

Nedostatak neovisnosti
"To govori o glavnom problemu medija: o nedostatku neovisnosti, uravnoteženog i objektivnog izvještavanja", objašnjava Maloviæ. "Novinari su prisiljeni promicati ideje vlasnika. Ili, u najmanju ruku, ne oèekuje se da grizu ruku koja ih hrani. Vlasnici malih medija imaju privilegij kritiziranja i istraživanja, ali ostaju mali, bez šanse za razvoj."
Hrvatska je u pregledu vlasništva nad medijima u tranzicijskim zemljama negdje u "zlatnoj sredini". Dijeli iste vrline i boljke razlièitih tržišta, boluje od istih zakonodavnih i politièkih sindroma. Veæina država prošla je težak put donošenja zakonske regulative o medijima. Hrvatska je u proteklih deset godina èak 11 puta mijenjala medijske zakone, ali Bugarska je to èinila devet puta, Estonija je neuspješno pokušavala èetiri puta usvojiti medijski zakon, Slovenija je sredinom devedesetih dijelila koncesije za elektronièke medije prije usvajanja Zakona o masovnim medijima, dok su strani struènjaci pokušali u Albaniji uvesti medijske zakone, ali bezuspješno. Pa ipak, Albanija ima vjerojatno najviše radio i TV postaja po glavi stanovnika.
U Èeškoj, najrazvijenijoj tranzicijskoj zemlji, do 1993. godine nijedna medijska kuæa više nije bila u vlasništvu države i prva je meðu bivšim socijalistièkim državama dodijelila nacionalnu koncesiju privatnoj TV postaji. Dionice su podijeljene urednicima i novinarima, koji su ih poslije prodavali stranim vlasnicima. Tako danas njemaèki kapital drži 80 posto tiskanih medija u Èeškoj. Isto se dogodilo u Litvi, uz male teškoæe i u Estoniji, dok je Poljska ipak saèuvala dio vlasništva u rukama svojih poduzeæa. Najveæi politièki utjecaj još uvijek je prisutan u tiskanim medijima, pa su tako i èelni ljudi "News Corporationa" Ruperta Murdocha poruèili kako bi se osjeæali nelagodno u tiskanim medijima jer "u mnogim zemljama novine imaju bliske politièke veze, ali oni inzistiraju na 100-postotnoj neovisnosti".
Struènjaci koji su sudjelovali u istraživanju jednoglasno zakljuèuju kako se privatni mediji èesto ne doživljavaju kao poslovni pothvati, nego jedino kao oruðe za postizanje politièke ili ekonomske moæi. U jednoj osobi èesto se utjelovljuje kombinacija medijskog, ekonomskog i politièkog kapitala, a medijska tržišta kojima se bavila ova studija definirana su velikom prisutnošæu stranih vlasnika i bliskim vezama vlasnika i osoba koje imaju gospodarsku i politièku moæ.

Kako to rade Èesi, Rumunji i Poljaci
Tako u Èeškoj dvije televizije štite ekonomske interese svojih vlasnika tako da ne izvještavaju o dogaðajima koji ih prikazuju u nepovoljnom svjetlu, u Rumunjskoj su se meðunarodne korporacije žalile da su novine od njih tražile da plate kako bi sprijeèile objavljivanje nepovoljnih èlanaka o njima, dok je poljska Komora nakladnika novina osudila pritisak oglašivaèa koji su urednicima prijetili da æe prestati oglašavati ako mediji odbiju objavljivati pozitivne tekstove o njihovu radu ili proizvodima.
I dok je utjecaj vlasnika na neovisnost i pluralizam medija u tranzicijskim zemljama doista teško izraziti konkretnim brojkama i ocjenama, nema sumnje da on postoji, i to u svih 18 zemalja u kojima se provodila studija. Razlika je samo u stupnju tog utjecaja, on ovisi o vrsti vlasnika i medija koji mu daje politièku i gospodarsku moæ, o zakonima i onima koji ih primjenjuju.
Mnoge zemlje unijele su tu praksu unutar granica Europske unije, druge se bore s usvajanjem standarda, ali u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj zemlji mediji su uvijek slastan zalogaj za svaku vlast i za svakog vlasnika.

    
Majka i maæeha

Hrvatska država vlasnik je dvaju dnevnih listova, Vjesnika i Slobodne Dalmacije. Prema jednom se odnosi majèinski, prema drugome maæehinski. Stjepan Maloviæ podsjeæa kako je Vjesnik 2003. godine dobio 33,5 milijuna kuna novèane potpore, što je bio deseti sluèaj financijske potpore tom listu od 1990. godine, dok Slobodna Dalmacija istodobno nije primila nikakvu pomoæ. Takoðer, Maloviæ je spomenuo neuspješnu privatizaciju Slobodne Dalmacije po Markoviæevu zakonu, koju je, za razliku od primjera Novog lista, osujetila država i pretvorila u metaforu tajkunske privatizacije. To je Slobodnu na kraju dovelo do prave agonije, koju pak može riješiti opet nova privatizacija.

Povratak