kako gazda kaže

17.07.2004.

piše gordana grbiæ
 
U proteklih godinu dana Mreža jugoistoène Europe za profesionalizcaju medija (SEENPM) provela je istraživanje o strukuturi i uèinku vlasništva na neovisnost i pluralizam medija. Istraživanje pod nazivom »Utjecaj vlasaništva na nezavisnost i pluralizam medija« provedno je u 18 tranzicijskih zemalja, od kojih su neke u meðuvremenu postale i èlanice Europske unije. Iako je u svakoj od tih zemalja i privatizacija medija i borba za njihovu neovinost bila razlièita, uoèen je niz zajednièkih problema. Od otpora zakodavnom ogranièenju koncentracije vlasništva medija, nedostupnosti podataka o vlasništvu u medijima, potrebi aktivnije intervencije države radi osiguranja pluralizma medija, a ne radi njihova podjarmljivanja. Zajednièki su i problemi s osiguranjem neovisnih podataka o nakladama, broju èitatelja, slušatelja i gledatelja, nedostaju zakonski ali i samoregulativni mehanizmi profesije za spreèavanje zloupotrebe novinarstva i medija radi postizanja politièkih ili gospodarskih interesa vlasnika. Potrebno je, izmeðu ostalog, jaèati profesionalne novinarske organizacije, ali i tijela za nadzor slobode medja i samih medija, te ostvarivati jasne i stabilne odnose izmeðu poslodavaca i zaposlenih u medijima.
   

socijalistièki medijski model

U tom meðunarodnom projektu sudjelovao je i hrvatski Meðunarodni centar za obrazovanje novinara (ICEJ) u Opatiji, jedan od osnivaèa SEENPM-a. Autor dijela izvješataja koji se odnosi na Hrvatsku je Stjepan Maloviæ, izvanredni profesor na studiju novinarstva na zagrebaèkom Fakultetu politièkih znanosti i direktor ICEJ-a.
    Hrvatska u izvješæu nije prošla ni osobito dobro ni osobito loše a kao kljuèni problem problem slobode i neovisnosti medija u nas Maloviæ istièe još uvijek prisutno neshvaæanje uloge medija.
    – Mi se još nismo uspjeli osloboditi starog, socijalistièkog medijskog modela, prema kojem su mediji imali za osnovnu zadaæu promicati ideje vladajuæe stranke i promovirati stranku na vlasti. Što je medij utjecajniji, to je snažniji pritisak države i vladajuæih. Njihovo shvaæanje medija nije zaèuðujuæe. Oni znaju koliko su im mediji važni za stvaranje javnog mnijenja, a pouèeni iskustvom svih prethodnih vladajuæih garnitura misle kako je prirodno da i oni mogu utjecati na medije. To se ponavlja redovito kod svake promjene vlasti i sada, petnaestak godina nakon što smo »službeno« raskrstili sa starim, socijalistièkim medijskim modelom, kaže Maloviæ.
    Što se novih, privatnih vlasnika tièe, zakljuèuje, da su došli su do svojih medijskih carstava ili uz pomoæ države, kao u sluèaju Kutle ili pak iduæi ruku pod ruku s utjecajnim centrima moæi. Kada se tome pridoda i rastuæi utjecaj oglasnih tvrtki i financijski institucija, tako æe se dobiti obrisi snaga koje ogranièavaju slobodu i neovisnost medija, objasnio je Maloviæ.
   

država najveæi monopolist

Prema istraživanju zbog privatizacije medija koja nije dovršena u proteklih 14 godina najveæi je medijski monopolist u Hrvatskoj još je uvijek država koja još posjeduje 83 medijska poduzeæa.
    – Nažalost, komentira Maloviæ, državi se, sudeæi po podacima, sviða vlasništvo medija. Nije to zbog financijskih razloga, jer mediji u državnom vlasništvu su kronièni gubitaši, veæ zbog toga što se time lakše ostvaruje utjecaj. Èemu državi Vjesnik i Slobodna Dalmacija, èemu Gradu Zagrebu 25 posto dionica Radija 101, èemu desecima opæina i gradova udio u vlasništvu lokalnih radio postaja? Vlasnièki utjecaj, prije ili kasnije, odrazi se na ureðivaèku politiku. A najlakše je to postiæi smjenom glavnog urednika, koje redovno  mijenjaju jer nisu pokazali poslovne rezultate i gomilaju gubitke. Ma nemojte! A upravo ih država-vlasnik dovodi u neprofitabilni položaj nametanjem svoje ureðivaèke politike, zakljuèuje Maloviæ u vezi velikog udjela države u vlasništvu medija.
    Za Hrvatsku specifiènost – veliki udio crkve na medijskom tržištu, Maloviæ kaže da je prirodno za tako snažnu organizaciju kao što je Katolièka crkva da ima i svoje vlastite medije.
    – Crkvena glasila igrala su veoma snažnu ulogu u vrijeme komunizma, kada su èesto bila jedini drukèiji glas u odnose na »službene« masovne medije. Danas je situacija promijenjena, pa bi i katolièki mediji trebali imati drukèije definiranu ulogu. Ako su javni mediji, volio bih u njima proèitati kritiku crkvene hijerarhije, jer zadaæa medija je ukazivanje na negativnost. Vrlo vjerojatno ima i u crkvenoj upravi nekih negativnost. A ako im je uloga internog informiranja, tada se ne bi trebali baviti opæim temama, kao što to ne radi ni interno glasilo Hrvatske elektroprivrede. Dakle, i katolièki mediji moraju profilirati svoju ureðivaèku politiku i odnos s vlasnikom, kao što to trebaju državni ili bilo koji drugi, smatra Maloviæ.
   

upitna profitabilnost

Na pitanje jesu li privatizirani mediji pridonijeli novinarskoj neovisnosti i pluraluzimu medija ili su se promjenom gazde samo promijenili interesi vlasnika, komercijalni umjesto politièkih – Maloviæ odgovara da su privatni mediji privatno vlasništvo, pa gazda odreðuje kakvu ureðivaèku politiku želi, a na novinarima je da to i ostvare. Maloviæ dalje objšnjava da bi privatni vlasnik prvenstveno trebao biti zainteresiran za profit i uspjeh medija koji se mjeri porastom vrijednosti dionica na kraju godine. Ako je njegov medij u gubitku tada ga ili ukida ili mijenja koncepciju i traži ono što je tržišno uspješnije.
    Upozorava, meðutim, na to da se ne zna tko su vlasnici, koja je njihova zarada i imaju li medije zbog profita ili se pak želi s njima postiæi nešto sasvim treæe. Prema broju privatnih izdanja na kioscima upitno je tko je profitabilan, a koliko tko gubi i tko nadoknaðuje taj gubitak.
    S druge pak strane, naglašava Maloviæ, »novinari nisu zaposleni zato da donose profit, veæ da informiraju javnost. Novinar ne ocjenjuje dogaðaj prema moguæoj prodaji, veæ prema novinarskim, profesionalnim kriterijima. Tu dolazi do sukoba interesa novinara i vlasnika, kojega treba naèelno rješavati kolektivnim ugovorima, zakonima, etièkim kodeksima i sliènim mjerama regulacije i samoregulacije profesije«.
    U istraživanju je uoèeno kako je za sve zemlje karakteristièna èesta izmjena medijskih zakona, da se nerijetko pod firmom daljnje demokratizacije medija kriju pokušaji da se medijima zapravo ovlada. Nakon što su novinari na HRT-u digli glas zbog intervencija dvoje ministara, prozirna je najava Vlade da æe ponovno izmijeniti zakon. Nije li to korak nazad u demokratizaciji medija, pitali smo Maloviæa.
    – Hrvatska je možda veæ postigla rekord u brzoj izmjeni i nevjerojatno sporoj primjeni medijskih zakona. Zlobnici kažu da smo veæ mijenjali Zakon o HRT jer nismo bilo zadovoljni urednicom ili vijeæem, pa novim zakonom protiv postojeæih urednika ne bi bila nikakva novost.
    Dok se zakoni ne poènu primjenjivati grcat æemo u voluntaristièkim miješanjima države i moænika u rad novinara.
   

»otkriæa« veze medija i kriminala

Inaèe, u istaživanju nema veæih primjedbi na aktualno medijsko zakonodavstvo, osim što se ni sada, kao ni ranje ne provode odredbe o javnosti vlasništva u medijima. Do transparentnosti vlasništva nije izgleda stalo ni vlasnicima ali ni vlasti. Maloviæ ima dojam kako se podataka svi boje, pa nitko i ne inzistira na njima, osim nekolicine naivaca.
    – Sve dok podaci ne postanu javni, stalno æemo se suoèavati sa skandalima, aferama, manipulacijama i sliènim manifestacijama neriješene medijske scene, kaže on.
    Fizièke napade na novinare i vlasnike medija i podmetanje eksploziova pod njihove autombile javnost je osudila kao ugrožavanje slobode medija a u istraživanju te su pojave spominju kao moguæe objašnjenje zašto su podaci o vlasništvu medija strogo èuvana tajna. To otvara pitanje ne stoje li iza napada i neki drugi interesi. S druge pak strane vjerodostojnosti medija i novinarstvu kao profesiji ne pridonose stalna »otkriæa« dvaju naših znaèajnih tjednika Globusa i Nacionala o tome koji je od njih pod utjecajem neke od skupina iz kriminalnog miljea ili medijskog podzemlja.
    Maloviæ u vezi s tim kaže »da æemo se, sve dok nemamo razvidne podatke o vlasništvu suoèavati s ratom suprotstavljenih strana, 'otkriæima' veze medija i kriminala, medija i politike i slièno. To nikome ne koristi, a najmanje onima koji su upleteni u sukob. Pravna država morala bi smoæi snage i rašèistiti barem neke afere kojima se javnost zabavlja zadnjih godina. Suðenje Miroslavu Kutli primjer je kako sudstvo sporo reagira i kako dvojbe, što se otvaraju nakon presuda, imaju svoj negativni utjecaj na medijsku scenu«, upozorava Maloviæ.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Novi list – uspješna privatizacijska prièa
   
    U dijelu istraživanja koje se odnosi na privatizaciju medija istièe se naèin privatizacije »Veèernjeg lista« kao njaveæi prvatizacijski skandal na podruèju medija. Privatizacija « Slobodne Dalmacije«, svojedobno jedne od najuspješnijih i najuglednih dnevnih novina, opisuje se kao dugotrajna agonija kojoj se još ne nazire kraj. Kao uspješna privatizacijska prièa istièe se primjer Novog lista. Opisuju se i sve bitke vodstva kuæe i novinara s vlašæu koja nije birala sredstva da ovlada i tim dnevnim novinama. Novi list ostao je u vlasništvu zaposlenih i novinara koji su postali vlasnici 97,6 posto dionica. Kao jedan od moguæih odgovora na koncentraciju vlasništva u medijima u istraživanju se istièe naèin na koji Novi list integrira sliène novine u mrežu lokalnih novina.
    Prema istraživanju istinska promjena na medijskoj sceni u Hrvatskoj dogodila se 1998. pojavom i opstankom Jutarnjeg lista. Napominje se, meðutim, da Europapress Holding koju je stvorio Nino Paviæ kontrolira znaèajan dio tržišta. Kao najveæe nakladnièko poduzeæe u zemlji s pet dnevnih novina, pet tjednika, dva dvotjednika i jedanaest mjeseènika, ukupno 21 izdanjem, ima približnu godišnju nakladu od sto miljuna primjeraka.
   
    Ne grize se ruka koja te hrani
   
    Èinjenica da su najveæi vlasnici medija u Hrvatskoj država i Crkva, ne ostavlja nikakve sumnje u politièku orijentaciju vodeæih medija u Hrvatskoj. Ova èinjenica govori o glavnom problemu hrvatskih medija: nedostatku neovisnosti, uravnoteženog i objektivnog izvještavanja. Novinari su prisiljeni promicati ideje vlasnika. Ili, u najmanju ruku, ne oèekuje se da grizu ruku koja ih hrani. Vlasnici malih medija imaju privilegiju kritiziranja i istraživanja, ali ostaju mali, bez šanse za razvoj.
   
    monopolom u jednoobraznost
   
    Problem kocentracije vlasništva kao prijetnje pluralizmu medija nije karakteristièan samo za bivše socijalistièke zemlje, muèi to i stare europske demokracije pa i one prekomorske. Nije li uspjeh filma »Fahrenheid 9/11« najteža kritika i udarac amerièkom idealu slobodnog novinarstva?
    – Koncentracija vlasništva nije naša izmišljotina. Ben Bagdikian je to sredinom 80-tih najavio, a Michael Moore je to samo potvrdio na drastiènom primjeru. Pogledajte samo materijale Vijeæa Europe i kolika je zabrinutost zbog koncentracije vlasništva i korporativnog novinarstva koje guši sve glasove koji su drukèiji. Sreæom, Internet još nije kontroliran u toj mjeri, pa se mali, neovisni a znaèajni glasovi mogu javiti u javnost. Novinari, a ni ostali, ne mogu sprijeèiti koncentraciju vlasništva, ali na civilnom društvu je da ogranièi stvaranje monopola i pronaðe mjere kojima æe poticati pluralizam medija. Inaèe, vraæamo se tamo gdje smo mi veæ bili, u jednoobraznost i istomišljeništvo. Amerièkom establishmentu to, èini se, nije mrska ideja.

Povratak