TONÈI, ZA ANALE!

29.07.2004.

piše Zvonimir KRSTULOVIÆ
snimio Vojko BAŠIÆ

Radio Split postoji 50 godina. U taj mozaik legendarni urednik i voditelj Tonèi Bonaæi ugradio je svojih gotovo šesnaest godina rada, nakon kojih je, negdje 1984. godine, na poziv urednièkog maga Joška Kulušiæa, prešao u Slobodnu Dalmaciju.
Kao što su Frane Juriæ nekad, Jadran Marinkoviæ u posljednjem desetljeæu sinonimi za Radio Split, Tonèi Bonaæi bio je to dugi niz godina, sedamdesetih, osamdesetih prošloga stoljeæa. Tko ga pamti, zna ga po glasu izuzetne radijske snage, uvjerljivosti, ugodnosti, radiofoniènosti... No, ostao je zapamæen i po inovativnosti, novinarskoj i urednièkoj kreativnosti, te neponovljivom voditeljskom radijskom refleksu bilo da je rijeè o samom voditeljstvu ili pak o kontakt-emisijama.
"Prije mi nego podne", "Kad æe više tri ure", "Lampica", "Sve u 16", neke su od njegovih legendarnih emisija, bez pretjerivanja, mnoge od njih u to doba nerazvijenih medija slušateljima su znaèile prozor u svijet, prozor u svijet glazbenih novotarija, svijet informacija iz okruženja, ali i dobre zabave i neponovljivog humora. Ostati kuæi slušati Bonaæija na Radiju ili iziæi vani? - bila je to stvarna dilema mnogih tadašnjih tinejdžera. Danas ona djeluje romantièno, gotovo je neponovljivo, ali tako je bilo. Ili, sjetimo se, kako je svojim dugosatnim emisijama ispraæaja starih i doèeka novih godina znao slušateljstvu blokirati posljednje pripreme za Silvestrovo. Sadržaj tih emisija punih dobrih vibracija gotovo je bio grijeh preèuti.
Bonaæi je ove godine nagraðen i dvjema prestižnim nagradama Hrvatskog novinarskog društva za televizijsku reportažu i tv reportažu iz podruèja ekologije. Èitave svoje novinarske karijere, koja još traje, bio je mentor mnogim mladim novinarima, a znao je u svojem okruženju prepoznati talente i "išèupati" ih. Primjerice, u medij radija uveo je Radu Medana i Želu Maretiæa (Trta-mrta), kao i mnoge druge...
Branka Binder i ja
— Na Radio sam došao 1969. putem audicije. Izmeðu jedno 200 kandidata ušli smo pokojna Branka Binder i ja. Radili smo razne poslove, od zamjene spikera pa dalje. Mene su vrlo brzo angažirali u nekim malim emisijicama u ekonomskom programu, a onda sam krenuo naprijed. Od emisije "Listamo vaša pisma" napravio sam jednu dobru emisiju koja se kasnije zvala "Kompas mladosti". Za tu emisiju tekst je pisao Ivica Flesch, a bio je u konkurenciji Momèilo Popadiæ, meðutim on je otpao. Iako nisam bio u žiriju, to mi nikad nije oprostio, Momo je kasnije bio stalni kolumnist u još jednoj dobroj emisiji koja se zvala "Sve u 16", koja je, razumije se, kretala u 16 sati i tu sam angažirao Zlatka Galla za glazbu, Joška Èelana za film... - prisjeæa se Bonaæi svojih radijskih poèetaka.
Sjeæate li se još nekog novinara kojega ste uveli u medij radija?
— U studio sam za ruku uveo Jadrana Marinkoviæa koji je neki dan imao emisiju 50 godina Radio Splita, a nije me uopæe nazvao. Mojih 16 radnih godina na Radio Splitu nije oèito zaslužilo ni minutu u programu Radija.
Èudno..
— Ali, gle, nije me se našlo ni u 60 godina Slobodne, u onoj obljetnièarskoj brošuri.
Zar?
— Ima me na jednom mjestu, spomenut sam kao suradnik sportske rubrike u jednom malom anterfileu...
Za vrijeme Vašeg rada, moj je sud, radiofonija na Radio Splitu bila je podignuta na višu letvicu, a još uvijek se pamti Vaš voditeljski refleks...
— Meni je jednom Mario Mihaljeviæ rekao: "Èuo sam za tebe". — Ali me nisi nikad slušao — kažem mu, na što on odgovori da nije jer je u Zagrebu. Ja sam mu rekao da sam u Splitu i da sam slušao sve što se u Zagrebu proizvodilo, osim "Stojedinice". Meðutim, "Stojedinica" je krenula puno, puno, kasnije nego što smo mi mnoge takve stvari radili i veæ ih bili zaboravili. Oni su kasnije postali veliki fenomen. Priznajem, ja sam posuðivao od cijeloga svijeta, naravno, primijenio bih to, ali i izmislio sam dosta toga zato jer sam volio taj medij... Tada je Radio Split bila najbolja stanica u tadašnjem jugoslavenskom prostoru. Imao sam prilike slušati i razvikani Studio B, i Radio Indeks i mnoge druge stanice, ali Radio Split je tada definitivno bio ludilo, bili smo najbolji.
Zašto ste 1984. prešli u "parirnato novinarstvo".
— Bilo je razloga. Negdje 1982. g. kolega Bruno Stivièeviæ i ja napravili smo inicijativu za pokretanje Radio Marjana, dakle splitske radiostanice koja bi za poèetak emitirala 12 sati dnevno. Tada je, ne zaboravimo, Radio Split emitirao 3 i pol sata. Tom inicijativom silno smo se zamjerili Radio Zagrebu i ljudima ovdje u Radio Splitu koji su mislili da im time uzimamo kruh. Govorio sam: "Nemajte straha, vi imate pretplatu, a mi æemo se samofinancirati", no uzalud. Bili smo dobili vrhunske recenzije za elaborat na Fakultetu politièkih nauka, u Društvu propagandista Hrvatske i Dalmacije, zatim izjave brojnih firmi da æe oni financirati taj i takav program... Sjeæam se javne rasprave koju je vodio Marin Kuzmiæ u ime Komiteta i Joško Jeliæ ispred Socijalistièkog saveza, na kojoj je nadahnuti govor, pred prepunom dvoranom, održao tadašnji dekan FESB-a Milivoj Èišiæ. Zakljuèak toga skupa je bio da se podržava takva ideja, meðutim službeni zakljuèak koji su kasnije Komitet i Sekcija za informiranje lansirali je bio: potrebno je produženje programa Radio Splita. Vrlo brzo se zatim Radio Split proširio na 5 sati dnevnog emitiranja.
Da mi je 25 godina ...
Imali ste nos za sve ono što se kasnije dogodilo, evo sada je splitski i dalmatinski eter prenapuèen radiostanicama.
— Da ja danas imam 25 godina, da ima 99 stanica, a ja radim stotu, ne bih umra od gladi.
A zašto prelazak u Slobodnu?
— Jer me zvao Kulušiæ. Godinu dana su mi govorili ajde preði, preði... I onda sam napokon prešao.
Kakvo je Vaše mišljenje o programu Radio Splita u vrijeme Domovinskog rata?
— Ja njegovu ulogu ne mogu pratiti poslije 1992. jer sam išao u Zagreb, ali za ono što sam slušao 1990., 1991. i dio 1992. godine mislim da postoji jedan manji dio kolega koji bi se trebali sramiti. Oni bi se trebali sramiti kao profesionalni novinari, ali i kao ljudi.
Mislite na akcije tipa emitiranje tel. brojeva "inkriminiranih" ljudi, te brojni ispadi koji se danas nazivaju "govorom mržnje"?
— Sto puta sam rekao, a i sada æu: zašto Carla del Ponte proganja te što ih proganja, pa više je zloèinaca bilo u novinarstvu...
Radio danas?
— Radio je danas postao jedna ogromna brbljaonica, a ono najpogubnije je što su izgubljeni kriteriji kao i inaèe u novinarstvu. Jedan Mirko Galiæ npr. po ondašnjim kriterijima se ne bi mogao zaposliti na Televiziji jer ima govornu manu...
Kako gledate na radijski eter u Dalmaciji danas gdje emitira mnogo radiostanica i brojne su kontakt-emisije koje vode voditelji bez radijskog refleksa, s govornim manama, bez novinarske èarolije?
— Po negdašnjim kriterijima 80 posto tih "voditelja" portir ne bi pustio na Radio. S neotesanim ljudima koje je Bog kaznio govornim manama nemaš što raditi, ali danas "cvjeta tisuæu cvjetova", rijeè je o privatnoj inicijativi, ja nemam ništa protiv da u privatnom aranžmanu netko napravi što god hoæe, no tržište bi ga trebalo osuditi propašæu... Ali nedopustivo je da u javnom, državnom mediju caruje, jednom rijeèju: ludilo.

Povratak