|
|
Arhiva "Iz medija"
premještanje sluèajeva iz haaga u hrvatsku poticajno za pravosuðe 31.07.2004.
Meðunarodne organizacije i dalje su kritièki raspoložene prema hrvatskom pravosuðu, posebno kada su u pitanju ratni zloèini. Bio je to povod za razgovor sa Zoranom Pusiæem, predsjednikom Graðanskog odbora za ljudska prava (GOLJP), koji, meðutim, nije mogao ne dotaknuti i druge teme iz hrvatske politièke i društvene zbilje.
Može li, s obzirom na stanje u pravosuðu, Hrvatska preuzeti haške sluèajeve?
– Postavljanje te dileme podsjeæa malo na razgovor dvojice likova iz Shakespeareove drame »Oluja«, mislim Kalibana i Prospera, gdje Kaliban kaže: »Ja mogu pozvati duhove morskih dubina«, a Prospero odgovara: »To mogu i ja, to može svatko. Pitanje je samo da li æe oni doæi«. Hrvatsko pravosuðe može preuzeti haške sluèajeve. Pitanje je samo da li hrvatsko pravosuðe može suditi dovoljno nepristrano tako da sudske odluke budu bar djelomièna kompenzacija velike nepravde kakvu ratni zloèini obièno èine ili æe se pretvoriti u farsu koja æe još dodati na veæ uèinjenu nepravdu. Da li æe pretežno biti poput suðenja rijeèke sutkinje Šariæ u sluèaju Norac ili poput suðenja splitskog suca Lozine u sluèaju Lora?! Preuzimanje haških sluèajeva bio bi izazov, ali i prilika da se stanje u hrvatskom pravosuðu, u koje je ono dovedeno, izmeðu ostalog, i negativnom selekcijom po politièkoj podobnosti tokom 90-tih, popravi. Sucima, a ni hrvatskoj Vladi, neæe biti svejedno hoæe li ih jedna ugledna meðunarodna institucija proglasiti sposobnim ili nesposobnim za voðenje suðenja.
Posljednji godišnji izvještaj OESS-a prigovara hrvatskom pravosuðu zbog razlièitog tretmana Hrvata i Srba optuženih za ratne zloèine. Ima li temelja za takve ocjene?
– Ti prigovori su osnovani. Više nevladinih organizacija i pojedini novinari godinama su upozoravali na nejednak tretman obzirom na etnièku pripadnost optuženih kad se radilo o optužbama za ratni zloèin. Kad upozorenja dolaze od domaæih organizacija za zaštitu ljudskih prava ili od nekih hrvatskih novinara, obièno ostaju bez službene reakcije ili se ona svodi na odgovor da hrvatski zakoni ne razlikuju ljude po etnièkoj pripadnosti. To je u teoriji toèno, ali u svijetlu onoga što se dogaðalo u praksi sudova, zvuèi prilièno cinièno. Primjeri su, nažalost, i previše brojni; od sluèaja Reihl-Kira gdje je višestruki ubojica Gudelj osloboðen nepravilnom primjenom Zakona o oprostu do sluèajeva izricanja dugogodišnjih zatvorskih kazni za optužbe koje su se svodile na par pljusaka, ako su optuženi bili Srbi. Da se ne govori o obrazloženjima takvih presuda poput onog nedavnog na gospiækom sudu gdje u službenom obrazloženju osude na 13 godina zatvora stoji da su »preci optuženog stoljeæima jahali na hrvatskoj grbaèi«.
Zašto hrvatsko pravosuðe funkcionira loše?
– Za ukupnu sliku rada pravosuða vjerojatno bi ga trebalo usporediti s funkcioniranjem pravosuða u sliènim tranzicijskim zemljama. Ja nisam struènjak za pravosuðe i moja kritika funkcioniranja pravosuða vezana je za sluèajeve iz prakse u kojima, kao u navedenim primjerima, nije trebalo biti baš struènjak pa da se vidi da su takvi procesi u suprotnosti sa samom idejom pravosuða. Æesto spominjem sluèaj Mirka Graorca, a postoji još takvih sluèajeva, gdje je èovjek osuðen, na osnovu vrlo dubioznih svjedoèenja, na 20 godina zatvora.Pri tome sud nije ispitao ni jednog svjedoka obrane. Vrhovni sud uvažava žalbu ne zato što sumnja u donesenu presudu nego zato jer, citiram, »iz iskaza svjedoka optužbe proizilazi da su oni kao vojnici HV-a bili u BiH što bi moglo imati dalekosežne negativne posljedice za RH«. Dakle, takvu kompromitirajuæu izjavu treba promijeniti, to je u ponovljenom postupku i uèinjeno i Graovac dobiva 15 godina zatvora od kojih je veæ devet veæ odležao. Takvi sluèajevi su èinjenice; druga je stvar zašto se oni dogaðaju. U nedavnom razgovoru za »Feral« rekao sam, parafrazirajuæi onu reèenicu »da ni najzdraviji organizam ne može odoljeti teškoj bolseti i lošim doktorima«, da ni tamenije pravosuðe od hrvatskog ne bi odolilo negativnoj selekciji po politièkoj podobnosti i opæoj atmosferi nastaloj zbog rata. Današnji predsjednik Sabora, gospodin Šeks, citirao je negdje poèetkom 90-tih poslovicu »Budala pljune u bunar, a onda ga sto mudraca ne mogu oèistiti«. Vjerojatno je to djelomièni odgovor na vaše pitanje. Možemo se samo nadati da æe premještanje sluèajeva iz Haaga u Hrvatsku djelovati kao »èišæenje bunara«.
Škare Ožbolt postupila pozitivno
Govoreæi o pravosuðu, kako komentirate potez ministrice Škare Ožbolt, oštro napadnut od predsjednika Hrvatske udruge sudaca Vladimira Gredelja, koja je platila kaznu novinaru koji je trebao otiæi u zatvor?
– Meni se èini da je to jedan pozitivan potez. Èini mi se da je ministrica pokušala, na spretan ili manje spretan naèin, izreæi svoj stav, bilo da je iskren ili ocjenjen kao oportun, da se protivi kažnjavanju novinara za napisanu rijeè za koju je ona smatrala da ne spada u klevetu nego u slobodu javne rijeèi. To je na ovim prostorima nešto novo. Naime, uplitanje politièara bilo je uvijek u suprotnom smjeru. U pravilu su politièari trpjeli duševne boli, tužili novinare, tražili da se njima plati, intervenirali u sudstvo u suprotnom smjeru, a sada se dogodila intervencija, prije na javno m
reakcija javnosti smanjuje govor mržnje
Izvještaj OESS-a spominje i govor mržnje koji oèito nije išèezao iz hrvatskog javnog života. Kada æe uopæe išèeznuti?
– Uvoðenje politièkog pluralizma ocijenili su kao svoju priliku i zagovornici nekih krajnje ekstremnih ideja, koje su velièale politièko nasilje, etnièku mržnju i netrpeljivost, te pokušale prošvercati kao legitimne politièke stavove. Uz takve ideje govor mržnje je normalni oblik komunikacije kad se govori o politièkim protivnicima. Godinama je on bio nešto uobièajeno što se moglo èuti ne samo po opskurnim birtijama nego i iz klupa Hrvatskog sabora od najviših politièkih dužnosnika. Zato nije èudno da se to ne može preko noæi smiriti. Do juèer je to bilo »in«, do juèer se moglo èuti ministre kako govore o tome da su pripadnici drugih naroda petnaest centimetara niži ili imaju šiljate glave, pa do izjava da su danas Srbi ekološki a ne politièki problem. Da bi se te stvari proèistile trebaju godine. Neke stvari daju nadu. Jaka reakcija javnosti i, konaèno, i televizije, na neprimjerenu izjavu ministra Hebranga o televizijskom novinaru Šprajcu pozitivna je stvar. Možda ponuka politièare sklone takvim ekskapadama da razmisle, možda uvide da im takve sramotne izjave èine više štete nego koristi. Dakle, potrebna je reakcija javnosti, potrebno je svaki puta iznova osuditi te pojave, jer ako se na njih ne pazi zaèas æe buknuti kao korov.
neimaština i nezaposlenost preuzimaju primat
U posljednjem izvještaju HHO-a konstatira se da su na prvo mjesto sluèajeva kršenja ljudskih prava prvi put izbila socijalna prava. Bilježi li slièan pomak i GOLJP?
– Zapravo, da. Polako se stvar, rekao bih, normalizira u smislu da æemo imati kršenja ljudskih prava kakva se pojavljuju u europskim zemljama, a neæe biti prevladavajuæ naš specifikum koji je bio karakteristièan za devedesete godine kada smo imali vrlo teška kršenja ljudskih prava specifièno vezana za rat, etnièka èišæenja i za hrpu ideoloških predrasuda guranu od vodeæe politièke stranke. Primjerice, na podruèju od posebne državne skrbi, na koje mi odlazimo, sve više su ugrožena prava koja pogaðaju kako Srbe tako i Hrvate, izbjeglice iz BiH, koji sada tamo žive – velika neimaština i visoki stupanj nezaposlenosti. Nadam se da bi kroz neko vrijeme ljudi na ovim podruèjima, suoèeni s istim problemima, mogli shvatiti da se samo zajednièkim naporom mogu iz njih izvuæi. I da im tu nikakva humanitarna pomoæ ne može pomoæi. A to bi, s obzirom na ono što smo imali donedavno, bio veliki napredak. | nijenje nego na sudstvo, kada je ministrica kao privatna osoba svojim novcem platila kaznu. Mislim da je to za opæu atmosferu u Hrvatskoj dobro.
S obzirom na dugogodišnji odnos prema ratnim zloèinima na prostoru bivše Jugoslavije èini li se da naposljetku blijedi osnovna svrha gonjenja tih zloèina, svejedno da li u Haagu ili na »domaæem terenu« – suoèavanje s prošlošæu i tim zlom opæenito?
– Suoèavanje s prošlošæu i sa zlom u toj prošlosti ima smisla ako kroz to znaèajan broj ljudi može spoznati suštinu i izvore tog zla. To nije iz nekih mazohistièkih poriva nego iz nade i uvjerenja da æe se tako sprijeèiti ponavljanje zla. Veæina normalnih ljudi kad se suoèi opisom zloèina koji je poèinjen i njegovim žrtvama, a ne s demagoškim prepucavanjima o antihrvatskim zavjerama, osudit æe zloèin. Ako osuðujete zloèin koji se nedvojbeno dogodio znaèi da ga je netko poèinio. Da to otkrije najmjerodavniji je sud. Ako ga nije poèinio jedan »heroj, a ne zloèinac« poèinio ga je (netko) drugi. Zloèin kao takav ostaje i na sudu je da ustanovi tko ga jest poèinio, a ne tko nije. Ne èini se baš previše komplicirano. Pokazalo se da to zahtijeva i vrijeme i napor, ali je i vrijedno tog napora.
Spomenik Francetiæu – spomenik zloèinu
Je li se doista u zaštiti ljudskih prava nešto bitno promijenilo na bolje nakon dolaska HDZ-a na vlast, kako sugeriraju neki izvještaji nevladinih udruga? Je li se vlast istinski transformirala ili su druge okolnosti na to utjecale i koliko je sve to samo površinski, a da se u društvu malo toga promjenilo?
– U zaštiti ljudskih prava dogodile su se bitne promjene na bolje poslije odlaska HDZ-a s vlasti; ljudska prava nisu se više kršila iz ideoloških predrasuda, ali se posljedice kršenja nisu dovoljno sanirale niti su se poèinjena kršenja jasno osudila, valjda zbog neodluènosti koalicijske Vlade. Sreæom, nakon ponovog dolaska HDZ-a na vlast nije došlo do drastiène promjene na gore i to je najveæa i najbolja promjena HDZ-a. Djelomièno se, vjerujem, radi o pragmatiènoj, dakle površinskoj, promjeni, ali, vremenom, pod pritiskom vlastitih ekstremista, neke promjene mogu postati i stvarne.
Nedavno je pala prva presuda kojom hrvatska država treba nadoknaditi štetu zbog teroristièkog akta. Hoæe li to ostati iznimka?
– Nadam se da neæe. Odgovorna država štiti svoje graðane od terorizma, obešteæuje žrtve, a kažnjava i nadoknaðuje štetu konfiskacijom imovine poèinitelja. Ako to ne èini, ako se zna da æe poèinitelji proæi nekažnjeno, a Sabor s HDZ-ovom veæinom, ukine zakon kako bi država izbjegla svoju obvezu, to u praksi znaèi državnu podršku toj vrsti terorizma.
Bili ste nedavno ponovno angažirani u skupini nevladinih aktivista koji su tražili uklanjanje Francetiæevog spomenika u Slunju. Èini se da je to uzaludna borba i da je za nemali broj ljudi Francetiæ i dalje heroj a ne zloèinac?
– Pa, ne mislim da treba biti jedino mjerilo da li se vrijedi za nešto zalagati uvjerenje da æete pobijediti. Zalažete se za nešto zato što mislite da je to pravedno ili protiv neèega zato što mislite da je to nepravedno i duboko nemoralno. Spomenik Francetiæu nije samo spomenik jednom opskurnom ustaškom oficiru odgovornom za mnoge zloèine. To je spomenik zloèinu samom i to oni koji su spomenik podigli znaju! Zato je od uklanjanja spomenika važnije doprijeti argumentima do zbunjenih, preplašenih i kroz to èesto agresivnih ljudi, pokazati da taj spomenik simbolizira laž i zloèin i predstavlja sramotu za njihov grad (ali i za Hrvatsku) i opasnost za njihovu djecu.
Politièarima važni jedino glasovi
Èine li politièari svih razina i svih orijentacija, dovoljno za ozdravljenje hrvatskog društva suoèenog s brojnim šokovima u posljednjih petnaestak godina?
– Prvo, nisu svi politièari isti. Postoje oni koji su odgovorni za »šokove« i oni koji su doprinijeli »ozdravljenju«. Ali, opæenito govoreæi, èini mi se da su politièari tu malo hendikepirani. Kod njih je mnogo više prisutno mjerilo da se za nešto vrijedi zalagati samo ako æe to biraèi honorirati. Takav pristup nameæe logika politièkih stranaka kojima su glasovi biraèa primarni interes. No, to nije najbolja pozicija kad treba zastupati neke nepopularne ideje i stavove kakvi su obièno potrebni za ozdravljenje jednog društva. Zato je uloga nevladinih organizacija i medija odgovornih prema istini tako važna.
Kakva je doista uloga medija u promicanju demokratskih vrijednosti?
– Èini mi se da je o ulozi medija veæ više puta gotovo sve bitno reèeno. Mediji su poput dinamita. Možda su neki mislili da oni mogu sprijeèiti ratove, ali se pokazalo da ih mogu uèiniti još razornijima. Ovisi kako se upotrijebe. Nezavisni mediji èija je opredijeljenost promocija demokratskih vrijednosti i ljudskih prava, a maksima odgovornost prema istini, mogu znaèajno doprinijeti pozitivnim civilizacijskim pomacima i demokratizaciji jednog društva.
|
