Sva sreæa pa postoje i druge televizijske postaje

27.08.2004.

Olimpijski program HTV-a pod nazivom »Brže, više, jaèe« trebao je biti jedan vrlo ambiciozno zamišljen projekt. Prvi put HTV-ovi sportski magovi imali su olimpijski studio na licu mjesta, a u grèku metropolu otišla je »vojska« od 65 što novinara, što tehnièkog osoblja. Na »olimpijsku prièu« utrošeno je milijun eura pa su gledatelji imali pravo oèekivati da æe i konaèni proizvod biti na oèekivanoj razini. A što su dobili, uobièajenu nisku bisera iz HTV-ove škole sportskog komentiranja. Za poèetak legendarni Miæo Dušanoviæ kojemu su se od silnog zanosa vjerojatno zamaglile naoèale pa je tek nakon dobrih desetak sekundi shvatio i prihvatio èinjenicu da je Duje Draganja, u cilj utrke na 50 metara slobodno stigao kao drugi i ušao u hrvatsku sportsku povijest. Još je nekoliko puta gospon Dušanoviæ zamijenio pobjednike na otvorenom plivaèkom bazenu, a kada je stigao na zatvoreni gdje se igrao vaterpolo silno se trudio svim gledateljima ponaosob dokazati svoju prisnost s hrvatskim vaterpolistima koji su do ovoga turnira nosili naziv barakude.
   

»MALO VIŠE KRVI«

Drugi na listi velikana jest èovjek kojemu su Igre u Ateni nagrada za minuli rad, jedini ekspert s Prisavlja za jedan od baznih olimpijskih sportova gimnastiku Boris Mutiæ. On je osim èinjenice da sjajno barata gimnastièkom terminologijom ispalio par »pamtljivih« – kako se ono u kvizu kaže »zovi samo zovi« htijuæi asocirati na jokera ili »oni dolaze iz 23 zemlje, a meðu gimnastièarima je najviše Japanki«.
    Nesuðeni glasnogovornik Hrvatskog nogometnog saveza i povratnik na dalekovidnicu Drago Æosiæ svojim karakteristiènim glasom prisiljavao gledateljstvo da stišaju ton na svojim televizorima i uživaju u majstorijama hrvatskih rukometaša i veslaèa. Nije Æosiæ bio baš siguran u to da æe iako je do cilja utrke ostalo manje od 50 metara do srebra doveslati braæa Skelin. Sreæom, oni su ga kao i nebrojeno puta do sada demantirali.
   

»LUTALICE«

Bruno Kovaèeviæ, koji je do prije nekoliko mjeseci bio veliki šef ovom skupu genijalaca tijekom maratonskog meèa za broncu hrvatskog teniskog para Ljubièiæ-Anèiæ iz samo njemu znanih razloga u nekoliko je navrata tražio »malo više krvi«. Pa ne treba ubijati ljude da bi se osvojilo odlièje.
    Rutinirano solidni bili su Slavko Cvitkoviæ i Božo Sušec, Slavkov prezimenjak Tomislav trudio se biti spontan i simpatièan, ali jedino po èemu æe ostati upamæen je mrtvaèka monotonija pri prijenosima i ležanje na vruæem atenskom asfaltu. U Atenu su zalutali i Mislav Bago i Danko Družijaniæ, ali tako je htio novi veliki šef Željko Vela. Jedini njegov uspjeli angažman bio je onaj Joška Martinoviæa koji se trudio biti drugaèiji od ostalih i u domove gledatelja donio dah olimpijske pradomovine.
    Sva je sreæa pa postoje i druge televizijske postaje koje su dužnu pozornost posvetile najveæem sportskom dogaðaju godine. Ne treba se ugledati na Eurosport, ARD, ili RAIDUE koji imaju cjelodnevni program, dovoljno je zaviriti u susjedstvo. Slovenci na drugom programu državne televizije mogu olimpijski program pratiti od 8 ujutro do dva iza ponoæi, a »Starèeviæevi ljubimci« se pravdaju i isprièavaju gledateljima kada se radnim danom moraju ukljuèiti u program prije 16 sati. Strašno poštuju hrvatske radne navike.
Ivan MILATIÆ

Povratak