Dvi ure torture

02.09.2004.

Dirljivo je bilo gledati Mirka Fodora i Blaženku Leib u studiju, a Davora Meštroviæa na terenu, kako se u ranim jutarnjim satima trude zagrijati gledatelje uoèi dolaska zlatnih rukometaša na Jelaèiæev trg. Dok je domovina još umivala krmelje, ekipa emisije “Dobro jutro, Hrvatska” bila je prisiljena “ložiti” atmosferu koncerta veæ na tonskoj probi - treba istuæi onoga tko im je uvalio tako odvratno težak zadatak u panici da se na doèeku neæe okupiti dovoljno velika masa.
Još dirljivije bilo je gledati “leteæe” sportske reportere kako na aerodromima u Ateni i Zagrebu, te u zrakoplovu izmeðu njih, pokušavaju pospane, tulumarenjem i intervjuiranjem iscijeðene reprezentativce animirati na suradnju. Reæi još nešto novo, duhovito i oduševljeno - to je bila nemoguæa misija i za novinare i za slavodobitnike koji su doslovce stavljali sunèane naoèale, okretali glavu ili je pokrivali prospektom duty-free duæana kako bi ih - ako ikako može - mimoišla još jedna novinarska (tor)tura. Gledatelja je pak zbunila uvrnuta kronologija - prvo je išlo javljanje uživo s Plesa, potom nemontirana snimka iz atenske zraène luke, pa iz aviona, gdje mikrofon dugo nije radio, ukratko - previše truda, premalo efekta. Posve u neskladu s uèinkom rukometne reprezentacije. Bile su to dvi ure televizijske torture. Savjet za iduæi put: smanjite doživljaj, bit æe svima lakše.
No, najdirljiviji su bili protokolarni govori društveno-politièkih djelatnika na zagrebaèkom aerodromu, osobito onaj gradonaèelnika Velike Gorice, kojeg je - posve nespremnog - netko izgurao za mikrofon da, eto, i on reèe koju kad je veæ redaljka, a ovaj se sjetio prozboriti tek to da je ponosan što su zlatni rukometaši sletjeli u grad Veliku Goricu. Ko da mu se Velika Gospe ukazala s nebesa, a ne zrakoplov, i ko da su oni mogli birati.
U studiju su pak Fodor i Blaža pobrkali Olimpijadu u Atlanti i Svjetsko prvenstvo u Portugalu, pa su spominjali nepostojeæi pehar s Olimpijade, što je ispalo nezgodno jer su ih sugovornici bez milosti ispravili, ali se Fodor nije dao: “Ipak, bio je neki pehar...” Je, bio je, ali ne tada, muèi kad ne znaš!
Sreæom po državnu televiziju i reprezentaciju, doèek je ispao dovoljno velik, jedino je falio Thompson - zvijezda doèeka iz Portugala - kojeg je meðutim zastupao kum Škoro kao njegova opunomoæena light verzija, otpjevavši na kraju “Lijepa li si”. A poèeo je sa “Sude mi”. Da su nas u finalu pokrali suci, da su priznali neki neregularni njemaèki gol, pa da su se momci vratili sa srebrom - još bih razumio poruku te poezije, ali ovako... U Ateni su bili, Škoro, ne u Haagu!
Dok ovo pišem, ne znam kako æe biti na doèeku u Splitu, hoæe li i tu netko pobrkati Blaškiæa i Baliæa. Èini se da neæe, s obzirom na najavljene zabavljaèe, ali znamo veæ da je na Rivi svašta moguæe.
Priznajem da se nisam baš nagledao Olimpijade. Promašio sam, na žalost, Skeline i Pešalova; vaterpoliste na sreæu. Osim rukometnog finala, odgledao sam ostale naše trijumfe i Blankinu tugu, te još malo ostale atletike. Kraljica sportova, rekao je Miæo Dušanoviæ u zakljuènoj olimpijskoj emisiji, bila je najgledaniji sport na OI-ju. Moja teorija: kad se na startu pojave mahom crni trkaèi, ženska publika nahrupi više nego što je to normalno, skoro kao da se prikazuje “Èarolija”, taj nesretni usud svih naših televizijskih ljeta. Ne bih htio stvarati rasne teorije, ali (ne)sretan spoj laganih, elastiènih dresova i usporene snimke otkriva zavidne atribute meðu hitrim nogama tih tipova. Neki bi prosjeèni mužjaci bili sretni da su im alati toliki makar u radnom stanju. A ovima èitava tijela izgledaju kao permanentna erekcija, èak i kad miruju. Da, znam, i ja sam se upitao primjeæujem li više nego što bih smio, pa sam svoje opažanje testirao u redakciji pred dva muškarca i dvije žene te zakljuèio da to vide svi, bez obzira na spol. Tako krupne èinjenice teško je previdjeti. Ali, ne možete ih vidjeti s tribina - to je èisto televizijski “fenomen”. Stoga - ne pravimo se ludi - meðunarodne atletske utrke ne bi smjeli gledati muškarci nesigurni u sebe. Jer, nakon svega viðenog, bit æe satrti teškim egzistencijalistièkim pitanjem: “Èa smo na ovom svitu?” Ah, ništa, sitnica...

Povratak