mržnja kao »trade mark«

04.09.2004.

piše rade dragojeviæ
 
Da æe deseta godišnjica izlaženja »Hrvatskog slova« biti obilježena zatvorskim pritvaranjem jednog od glavnih urednika tog, kako u podnaslovu piše, »tjednika za kulturu«, ipak je bilo iznenaðujuæe, jer, kao što su nas uèili, nije lijepo zatvarati novinare, makar bili i desne provenijencije. No, Domagoj Margetiæ je ipak u Remetincu i to ne zbog nekog od svojih tekstova protiv Mesiæa ili Èaèiæa, ili tekstova nekih od svojih novinara, veæ zbog jednog starog, izgleda, nenovinarskog grijeha. S druge strane, prošlotjedni dogaðaji oko »Hrvatskog slova« upuæivali su i na uznièki epilog.
   

financijski isplativo domoljublje

Upravo je reèeni i donedavni glavni urednik Margetiæ izašao s prljavim rubljem ovog tjednika. Javno je optužio direktora i nakladnike za financijske makinacije i sustavno izvlaèenje velike sume novca iz »Hrvatskog slova« u prethodnim godinama. Barata se èak i s cifrom od oko 15 milijuna kuna koji su pronevjereni preko desetak raèuna. Istovremeno, istražujuæi što se to dogaða s »Hrvatskim slovom«, dobili smo podatak da postoji nemali broj suradnika i urednika koji veæ godinama ne mogu isposlovati da ih se uopæe plati za njihove novinarske doprinose. Dug prema suradnicima popeo se na ogromnih 2,8 milijuna kuna, a neki, kako se saznalo, honorara nisu vidjeli veæ èetiri godine.
    Èemu, dakle, svi ovi financijski podaci? Pa zbog toga jer je »Hrvatsko slovo« bjelodan, ali samo jedan u èitavom nizu primjera kako se patriotizam za neke jako financijski isplati, pogotovo ako su im s druge strane oni koji su mislili ili još uvijek misle da je pisanje za odreðeni tip novina zapravo neka vrsta mesijanskog, nacional-osloboditeljskog posla kojemu posebna plaæa nije potrebna. Dobar primjer za to je i poznati politièki geostrateg Radovan Paviæ kojeg smo sluèajno sreli kako ide u redakciju novina i nosi svoj prilog. Pitamo ga za honorar, a on kaže da nikada nije bio plaæen. Kako to, èudimo se. »Pa, ako su neki mogli ginuti za Hrvatsku, mogu ja i pisati«, otpovrnuo nam je sugovornik. »Zar je pisanje za »Hrvatsko slovo« ujedno i pisanje za Hrvatsku«, pitamo u nevjerici. »Pa, možemo o tome i razgovarati«, zakljuèuje naš kratki dijalog.
   

tribina za retrogradnu misao

Kako se, dakle, svih ovih godina pisalo za Hrvatsku. Podsjetimo najprije kratko na kronologiju. Sredinom devedesetih na inicijativu Franje Tuðmana pokrenuto je »Hrvatsko slovo«, kao svojevrsna novinska tribina za državotvornu, konzervativnu i retrogradnu misao. Najkarizmatièniji ali i najkontroverzniji bio je nedavno preminuli Dubravko Horvatiæ, dugogodišnji urednik i uvodnièar koji je pod svojim urednikovanjem znao puštati i otvorene antisemitske tekstove. Krajnje antieuropski i antisrpski orijentirani, novine su do 2001. godine obilato financirane od države, a formalno su u tom razdoblju bile pod nakladništvom Društva hrvatskih književnika. U razdoblju od 2001. do ove godine sredstva su im iz Ministarstva kulture znatno srezana, da bi im ministar Biškupiæ opet poèeo davati 700 tisuæa kuna godišnje. U zadnjih nekoliko mjeseci pod urednikovanjem Domagoja Margetiæa novine su fokusirane na pisanje protiv Mesiæa i Èaèiæa.
    Kad smo veæ kod Margetiæa, samo da se kratko spomenemo i jedne bizarne epizode iz njegovog javnog djelovanja. Javnost ga, naime, pamti kao autora prijedloga »Akta o zaštiti mladeži« u kojemu je predlagao ogranièavanje kretanja mladeži do 18 godina, te im želio zabraniti posjedovanje »predmeta pomoæu kojih se može dovesti u pogibelj njihovo poštovanje ljudskog dostojanstva, primjerice podraživanje seksualnosti«.
   

streljaèki strojevi i riðe kuje

Podsjetit æemo ovom prilikom na neke od tekstova koji sigurno potpadaju pod èlanke vezane uz zabranu uzdizanja represivnih i totalitarnih režima ili pod èlanke o »hate speechu«, jer upravo su takvi tekstovi svojevrsni 'trade mark' »Hrvatskog slova«. Èak, ako zanemarimo i Horvatiæeve borbene uratke, kojih je èitav kup, i u kojima se spominju »streljaèki strojevi«, »riðe kuje«, ima dovoljno onih koji su eksplicitni u svom radikalizmu. Ovdje æemo se spomenuti samo dva koji su u desetogodišnjoj povijesti »Hrvatskog slova« izazvale nemale reakcije javnosti, ali ne i sudske pravorijeke. Jedan je iz 1998. godine u kojem je Marko Matiæ u tekstu »Sionisti«, definirao da su njegovi »sionisti« oni koji misle »da su oni bogovi Zemlje«. Ne bog zna kako suptilno napisani tekst javnost je odmah prepoznala kao antisemitski doprinos. Drugi primjer »borbenog pisanog hrvatstva« izašao je iz pera Ive Rojnice, ustaškog dužnosnika iz Dubrovnika koji je i na Zuroffovu popisu. On je 2000. godine u »Hrvatskom slovu« zatražio, ni manje ni više, nego da »Republiku Hrvatsku napuste svi Srbi doseljavani od 1918. do 1990. za vrijeme okupacije Hrvatske.« Ni u prvom ni u drugom sluèaju Državno odvjetništvo nije reagiralo, iako se prema pozitivnim zakonima RH zabranjuje i antisemitizam i tekstovi usmjereni protiv jednog naroda.
    Na kraju, koja je buduænost ovog tipa pisanja? Kako sada stvari stoje, a to je i Stjepan Šešelj, kao direktor novina, tražio od Margetiæa, cijela bi stvar mogla iæi prema kulturalizaciji »Hrvatskog slova«. Naime, Šešelj je izrièito zatražio da se politièke i društvene teme svedu na minimum u novinama, a da se poveæa broj stranica posveæenih kulturi.
    U jeku hadezeovske kampanje protiv »mangupa u svojim redovima«, pali su najprije spomenici ustašama, onda se Sanader obratio pismom dijaspori u kojima im poruèuje da su te iste ustaše 'out', da bi na kraju ovog kratkog kursa denacifikacije po Sanaderu, palo i »Hrvatsko slovo«. Što je ili tko je sljedeæi, ne zna se. Neki u javnosti misle da u ime društvene i politièke higijene ovakvih novina ne bi trebalo biti. Drugi pak drže da je bolje da filozofija sukladna onoj iz Münchena 1933. godine ima svoj javni odušak, umjesto da se tajno bistri po zagrebaèkim pivnicama. Tako barem znamo što misle.

Povratak