Crna kronika jednog Dnevnika

09.09.2004.

Što su se šefovi Hrvatske televizije toliko zainatili pa ne daju Svilanu da ode na Novu TV? Neka èovjek ide za svojom sreæom, zajedno s cijelom èetom svojih ðaka u jednome danu! Komercijalna televizija njegov je prirodni okoliš, a SS-ovske trupe ionako su na HTV donijele bulevarski štih koji ne prilièi kuæi kojoj bi ambicija trebala biti da se pozicionira kao balkanski BBC, a ne kao zapadnobalkanska TV Pink (nisu li “Jojkicine” traè-vjestice bile najavljivane kao — “pinky minute”?). Uzgajanje takvih kadrovskih profila na prisavskom humusu govori o posvemašnjoj koncepcijskoj dezorijentiranosti. Svilan kao zabavljaèki nadurednik HTV-a — to je bio eksces ravan Petri i Marijani kao voditeljicama Splitskog festivala. Oba ekscesa simptomi su urušavanja dviju institucija. Oliver Mlakar i na Prisavlju i na Prokurativama — to bi bio znak normalnog poretka stvari, ako veæ nije kasno da se on ponovno uspostavi. Smjena generacija ne mora rezultirati gubljenjem kriterija, a ne valja je ni forsirati.
Možda je posljednji trenutak da Hrvatska televizija inspiraciju potraži u svojim resursima, a ne u panici (pred konkurencijom) koja se nazire i u novoj koncepciji Dnevnika, barem onog koji je u ponedjeljak uredio Zoran Šprajc, ujedno i voditelj, zajedno sa Sanjom Mikleuševiæ. Koja je informativna vrijednost snimke onesviještene bebe na bolnièkim kolicima? Ona samo zateže emotivne žice gledatelja doslovnim ilustriranjem onoga što nam je priopæio nadležni lijeènik, a kojemu nemamo razloga ne vjerovati — da su dvije djevojèice, stradale u straviènoj prometnoj nesreæi, u životnoj opasnosti. Uglavljivanje te vijesti u prve minute Dnevnika — izmeðu izvještaja o tragediji u Beslanu i èisto politièke prièe sa Sanaderom u prvom kadru — nema pak nikakvog smisla. Jedinu, odveæ tanku tematsku vezu s prilogom koji joj je prethodio, ona ima tek u èinjenici da su u oba sluèaja stradala djeca. A s onim koji je slijedio baš nikakvu. Ukratko, udarne vijesti složene su bezveze, a jedna od njih i nije udarna, bez obzira na njezinu tešku emotivnu prtljagu. Tko je to Šprajca dekoncentrirao pri redanju priloga? Nije valjda Hebrang? Više informacija (sa slikom, naravno) te pronicljivosti u oslikavanju njihove pozadine — to bi trebala biti komparativna prednost središnje informativne emisije glavne i javne televizije. Manipuliranje osjeæajima prosjeènoga gledatelja “Èarolije” neka mirno prepuste konkurenciji.
A možda sam ja odveæ veliki èistunac, možda državnoj televiziji dajem preveliku težinu, možda bih se morao opustiti onako kako se zna opustiti graðanin predsjednik koji nije toliko izbirljiv? Mesiæ æe tako bez problema — drugi put u pola godine — stati u isti kadar s velikim talk-show kadrom TV Dalmacije Robertom Škurlom. Koji nema obièaj odveæ èesto sugovornika gledati u oèi, a preèesto pogledava negdje izvan kadra. Koji — baš kao i kolega mu s konkurentske lokalne televizije Eugen Jakovèiæ — prerijetko izgovara cjelovite reèenice bez “tri toèkice” u sredini i na kraju. Koji ima nezgodnu, štoviše pogrešnu poštapalicu “no, meðutim”, baš kao i taj nezgodni mot s popravljanjem naoèala visoko podignutog malog prsta. OK, predsjedniku Mesiæu to ništa ne mora smetati. Ali, mene bi na njegovu mjestu ipak smetalo da me smjeste u zajednièki kadar pola metra “dublje” od voditelja, koji je ionako bitno krupniji, pa se on tu doima kao preveliki fikus, a Predsjednik kao neko sitnije ukrasno bilje. Znam, nezgodno je imati jednu kameru i pritom gosta en face, a da istodobno ne gledamo voditelja s leða, ali gledatelja se to ne tièe. Ako veæ imate Predsjednika u emisiji, kojom se toliko ponosite da je non-stop reprizirate, onda se potrudite da vam tehnika bude u skladu s državnièkim statusom intervjuiranog.
Ovakav tretman Stjepana Mesiæa ne bi me èudio da se ovaj pojavio u emisiji TV Jadran “Na tragu istine”, koju vodi lokalni desnièarski aktivist Zlatan Oliæ. Ovaj æe, naime, Mesiæevu politiku bez pardona nazvati “orjunaškom”, a drugi put u pola godine ugostiti Joška Èelana u lovu na “židovske masone”, “rokerske skojevce” i ostale “neprijatelje”. Èudim se redakcijskom kolegi Èelanu više nego Mesiæu. Prekinuo bih ga naèas u njegovu “svetom ratu” i podsjetio ga da je on — u usporedbi s Oliæem — ipak jedan gigant (veliko)hrvatskog novinarstva. Što se druži s tom sitneži?

Povratak