Èitati, a ne buljiti!

16.09.2004.

E zaboravio sam vam reæi što sam radio na dopustu dok nisam gledao televiziju! Jedna od mojih ljetnih radosti bilo je i èitanje najstudioznije, najupuæenije i najosobnije “televizijske kritike” ikad napisane u Hrvata, koju uknjiženi tekstovi o televiziji pokojnog Veselka Tenžere nadilaze jedino u stilu. Ta savršena demistifikacija prisavske kule bjelokosne - pravo istjerivanje njezinih utvara iznutra na svjetlo èitateljske lampe - zove se “Taksi za televiziju” i nalazi se u knjizi koju je napisala Vesna Æuro-Tomiæ. Ta se knjiga raširila na pozamašnih šestotinjak stranica, meðu tvrdim Algoritmovim koricama, što je podatak znakovit sam po sebi: kad izdavaè s dokazanim njuhom za strane bestselere odluèi izdati domaæeg autora, k tome debitanta, u formatu koji bi mogao poslužiti i kao hladno oružje, onda je siguran u hitoidni potencijal tog materijala koji ima svoju težinu. A ona je ovdje iskorištena po nježnom obrascu: tko tebe kamenom - ti njega knjigom.
Naime, Vesna se u knjizi zove Nika Gracijani, nekad je bila urednica u HTV-ovoj redakciji Prezentacije programa te potpisivala emisiju u kojoj je Televizija govorila o Televiziji. A to što se u njoj govorilo jednom je prilikom toliko pogodilo taštu TV zvijezdu da je ova odmah pokrenula lov na “vješticu”. U njega su se s veseljem ukljuèili Nikin nadurednik Vinko te bahata kolegica Grozdana, profesionalna autsajderica, ali socijalna insajderica koja se tek zaposlila zahvaljujuæi “uvaženom zastupniku” mužu te odmah krenula uzbrdo, krupnim karijeristièkim koracima preko leševa. Svi su oni imali svoje motive da iz neposrednog okoliša odstrane Niku/Vesnu koja se zbog toga našla u vrtlogu internog kafkijanskog procesa koji danas moderno zovemo “mobing” iliti zlostavljanje na poslu.
Svaka sliènost sa stvarnim likovima i dogaðajima ovdje jest namjerna pa je doista zabavno išèitavati karakterizacije notornih TV likova od kojih æete neke lako prepoznati èak i onda kad im je promijenjen spol - Latin i Svilan, recimo, u knjizi su žene. A opis voditeljske manire Branimira Biliæa doista je jedna od najduhovitijih TV kritika koje sam proèitao, onakva kakvu bih rado sam potpisao. No, to bih ipak znao napisati, ali ne i sve ostalo što ovu knjigu èini tako zanimljivom.
Jer, ako ste s pravom iz reèenog zakljuèili da je Vesna/Nika napisala tek osvetnièki “roman s kljuèem”, to je samo zato što ovdje nije moguæe sažeti zapravo tri isprepletene knjige uvezane u ovoj jednoj (štoviše, tiskane razlièitim tipovima slova) - zato je toliko velika. Jednako bespoštedno Nika æe izložiti suživot s mužem koji takoðer radi na Televiziji, lijeènièki karton, odnos s vlastitim roditeljima i djecom, osobito kæerkom, preispitat æe i svoje postupke na poslu te motive za pisanje knjige, kao i sve nesigurnosti vezane uz njezino polagano nastajanje. “Taksi za televiziju” istodobno je nostalgièni autobiografski roman o djetinjstvu i mladosti, kao i knjiga o knjizi ispisanoj “ženskim pismom” obiteljske žene u krizi srednjih godina koja savršeno dijagnosticira situaciju u kojoj se našla - ona stvari vidi rendgenskim vidom, ali nema gipsa da si fiksira svoje životne lomove.
Na pisanju “Taksija” kao da su se udružili Goran Tribuson, Julijana Matanoviæ i, ako mi spisateljica dozvoli, Sandro Pogutz, a to još nije sve - kao “special guest star” pojavljuje se glavom, bradom i perom Miljenko Jergoviæ. I na sve to još doðu fusnote u kojima autorica “polemizira” s lektoricom, te kritièke opservacije privilegiranih èitatelja koji su njezinu knjigu èitali na komadiæe, u nastanku. Meðu njima su pak najlucidnije primjedbe Vesnina, pardon - Nikina supruga. A èemu sve to služi? Pa, recimo, i tome da - taman kad ste pomislili kako je Nika prekrdašila u svom donkihotovskom pohodu na prisavske vjetrenjaèe - ona sama ili netko od njezinih najbližih “kritièara” spusti loptu propitkujuæi smisao takvog pisanja. To je samo jedan primjer. I tako, najbolji osvrt na ovu knjigu veæ je ispisan unutar nje same - ni to još niste nigdje vidjeli, a?
Ruku na srce, iako Vesnu/Niku ponosno ubrajam u svoje prijateljice, i to još više nakon èitanja ove knjige, moram joj reæi da je negdje oko èetiristote stranice pa nadalje pretjerala sa zapisnicima Vijeæa HRT-a i još nekim suvišnostima, da je knjiga usprkos svemu mogla biti nešto kraæa, da se u njoj možda odveæ djetinjasto divi Jergoviæu i Najdražem uredniku, ali - za svaki biser potrebna je (manje blistava) školjka, a u ovoj ima bisera za bacanje. I pred svinje, ako treba! Vesna Æuro-Tomiæ uopæe nije previše zloèesta prema njima, ali u knjizi veli da bi voljela znati pisati kao Vedrana Rudan. Bolje ne, Vesna!
A kao što ja nisam mogao odoljeti da umjesto TV kritike napišem kritiku knjige (i) o HTV-u, tako i vama želim da umjesto na televizor, bar dok ne krene puna jesenska shema, bacite oko na “Taksi za televiziju”. Otvorit æe vam se novi vidici na Prisavlje, ali, možda, i na vlastite životne frustracije. I bit æe vam lakše. Naroèito ako ste pametna i draga žena poput Nike Gracijani koja se do pedesete malo umorila i pun joj je kufer suvišne životne prtljage. I koja žudi za hepiendom, a ova knjiga sama po sebi jedan je veliki hepiend.

sandro.pogutz@slobodnadalmacija.hr    

Povratak