Lovran je ostao na nogama

19.09.2004.

Razgovarala Alenka JURIÈIÆ
 
Johann F. Balvany vlasnik je hrvatske, maðarske i austrijske novinarske iskaznice i jedan od prvih novinara koji je u novinama Wiener Tageszeitung i Sudost Tagespost poèeo pisati o hrvatskom turizmu. Kao svoje zanimanje gospodin Balvany navest æe – vanjski politièki dopisnik za Srednju, Istoènu i Jugoistoènu Europu, a za jednu od svojih najveæih ljubavi – Lovran i njegova povijest. Tijekom svoje novinarske karijere došao je u izravan kontakt s mnogim velikanima vremena, bio svjedok brojnih politièkih i inih dogaðanja pa i previranja, a velik dio svoje novinarske karijere, ali i osobnog života posvetio je Lovranu te je kao svjedok njegova turistièkog razvoja i uzleta pravi izvor znanih i neznanih prièa o njegovoj povijesti.
    – Još 1950. godine Josef Kreiner iz austrijskog Sudost Tagesposta poslao me na Zagrebaèki velesajam kako bih ostvario prve kontakte u vašoj zemlji, a gdje nas je primio dr. Vladimir Bakariæ. Tom sam prilikom prisustvovao tajnom sastanku koji je održan s ciljem otvaranja vaše zemlje za posjete stranaca, a što je otvorilo vrata turizmu u poratno vrijeme. Na toj konferenciji mene su poslali u Opatiju kako bih napravio reportažu o turistièkim moguænostima rivijere, što je bio moj prvi profesionalni susret s ovim krajem i Lovranom. Po objavljivanju reportaže u nekoliko najjaèih austrijskih novina austrijski turisti poèeli su se nakon 2. svjetskog rata vraæati u vašu zemlju...
   

Fotografiranje toèno u podne

Vaše prve uspomene iz Lovrana ipak sežu još dalje u prošlost...
    – Prvi put sam u Lovranu bio još kao djeèak 1934. godine kada sam napravio svoje prve plivaèke zaveslaje i to na prekrasnoj plaži tadašnjeg Grand hotela Laureanna. Prva sjeæanja vežem upravo za taj hotel koji ima vrlo zanimljivu prièu. U to vrijeme Laureanna je pripadala velikom austrijskom hotelskom lancu Hubner i sjeæam se da je uvijek bila puna gostiju. A kako i ne bi! Hubnerovi hoteli odisali su luksuzom, ljeti i zimi na raspolaganju im je bila morska voda u hotelskim sobama, i to i topla i hladna. Osim toga, s Uèke je stizala poznata uèkarska voda, a sve to i još koješta moglo se dobiti za vrlo pristojnu cijenu. Puni pansion s pogledom je koštao tadašnje 32 lire!
    U zgradi nekadašnjeg hotela danas se nalazi poznata ortopedska bolnica... Recite nam kako je s vaše pozicije gosta izgledao tadašnji Lovran?
    – U hotelskoj sali Grand hotela Laureanna svakodnevno je svirala glazba, a sjeæam se da je svakog dana toèno u podne banjin na plaži pozivao goste da snime fotografiju Lovrana jer se upravo u to doba dana kamerom najbolje »ulove« Uèka i plaža i obližnje stijene. U sjeæanju su mi takoðer ostali savršeni red i èistoæa hotela i grada...
   

Održati disciplinu cijena

Kako Lovran vidite danas?
    – Mislim da je goste oduvijek privlaèilo to što imate izvrsnu klimu, prekrasne pejzaže i mediteranski štimung, a ovamo se moglo relativno brzo i ugodno doputovati vlakom. Taj poseban stari šarm ovog podneblja zadržao se do dana današnjeg, što je još uvijek magnet za goste koji dolaze u Lovran. Meðutim, mislim da su cijene danas ipak previsoke, no još uvijek su konkurentne za razliku od primjerice onih u Italiji gdje su posljednje vrijeme enormno skloèile, koliko èujem. Da zakljuèim, na nogama vas još uvijek drže spoj oèuvanosti okoliša i arhitekture, ljubaznosti i relativno povoljnije cijene.
    Po vašem mišljenju, kako dalje?
    – Prije svega trebate održati disciplinu u cijenama. Osim toga, danas vrlo bitnu ulogu pri odluci turista kamo na odmor igra i internacionalna sigurnosna situacija, pri èemu ste još uvijek u prednosti, a jedan od bitnijih elemenata u odluci suvremenog turista jest i moguænost relativno jednostavne nabave valute zemlje u koju putuje. Liburnija kod nas još uvijek ima jak imidž i to iz više razloga – blizu je, simpatièno, ljudi svugdje govore njemaèki jezik. I nove su autoceste olakšale dolazak automobilima...

  – Jedna od zanimljivijih povjesnih prièa na koje sam tijekom posjeta Lovranu saznao jest i ona o lovranskoj Villi Frappart. Pri njenu ureðenju se nije štedjelo! Korišteni su najluksuzniji materijali koji su se u to vrijeme mogli nabaviti, drvena graða iz Afrike, mramor iz Grèke, najbolje europsko staklo. Na zidovima su visjela djela svjetskih umjetnika meðu kojima su bili èak i radovi Goye, Velasqueza i drugih, a dio kojih se danas nalazi u Nacionalnom muzeju u Zagrebu. Ova je vila 1913. godine proglašena i za najbolje arhitektonsko rješenje na podruèju Austro-Ugarske što dovoljno govori o trudu koji se uložio u njeno ureðenje.

Povratak