Prvorazredna je društvena potreba da jedna televizija javno informiranje obavlja kao javnu službu

24.09.2004.

VLADIMIR ŠEKS
Vjesnik je od poèetka registrirao dogaðaje i rasprave u povodu nekih neslaganja izmeðu èelnika Hrvatskog sabora i Hrvatske radiotelevizije zbog prikazivanja rada Hrvatskog sabora. Od tada ne prestaju rasprave o tome koliko su i jesu li uopæe opravdane primjedbe o tome kako u prikazu rada Hrvatskog sabora ima senzacionalizma i zanemarivanja dogaðaja što ih novinari i urednici smatraju pukim protokolom.
Predmet spora su i pitanja: je li pritom rijeè o nedopustivu utjecaju na program Hrvatske radiotelevizije, odnosno o »pritiscima«, je li Programsko vijeæe Hrvatske radiotelevizije jedini subjekt koji može izricati primjedbe na raèun programa Hrvatske radiotelevizije i dr.
Zadnji informativni prilog u trenu dok pišem ovo pismo, u Vjesniku od 22. rujna 2004., govori o sudbini dokumenata koja su sukladno odredbi èlanka 19. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji na dnevnom redu Hrvatskog sabora, odnosno o Izvješæu o radu Vijeæa HRT-a i o provedbi programskih naèela i obveza utvrðenih zakonom i programima HR-a i HRT-a u razdoblju od 14. studenoga 2003. do 30. lipnja 2004., te Izvješæu Ravnateljstva o poslovanju HRT-a u 2003. godini.
Ta dva izvješæa, o kojima se veæ raspravljalo na saborskom Odboru za informiranje, informatizaciju i medije, olakšat æe da se iskažu u pravom svjetlu dosadašnji dogaðaji i osobni istupi pojedinaca u Vjesniku i drugim medijima. Nema potrebe ni moguænosti da se u obraæanju Vjesniku dotaknem svih strana te dosad vrlo razgranate rasprave pa neka mi bude dopušteno samo nekoliko naglasaka.
Jedan od sudionika rasprava koje su uzele maha je, primjerice, zastupnik Ivo Banac, koji je, kao što donosi Vjesnik 16. rujna 2004., izrekao prilièno dobrohotnu ocjenu rada HRT-a kada je rijeè o praæenju rada Hrvatskog sabora: da »se ne može od svake saborske sjednice napraviti velika misa...«, dodajuæi, prema vašem izvješæu, kako je »u prirodi medija da posebnu pozornost pridaju onome što ima aspekt senzacionalizma pa ponekad neka mala budalaština može dobiti više medijskog prostora od temeljitoga i dugotrajnog rada«.
Tako benevolentan pristup imao je ovih dana i drugih pobornika. Meðutim, lako æemo se suglasiti da informativno-zabavnih medija može biti toliko koliko ih god jedno tržište može podnijeti, ali je prvorazredna društvena potreba da se i na podruèju televizije uspješno zasnuje barem jedan subjekt koji æe djelatnost javnog informiranja (ne ulazeæi u komponentu zabave) obavljati kao javnu službu.
Poznato je da je javnu službu teško pojmovno odrediti, pa se u praksi zadovoljavamo s tzv. legalnom definicijom javne službe. Meðutim, stalnost, pouzdanost, nelukrativnost u službi najšire dostupnosti, udovoljavanje nekim osnovnim potrebama organizacije života u društvenim razmjerima, sve su to obilježja što ih javna služba mora ispunjavati. Organizacijsko-statusni oblik takve službe je ustanova, koja u tom sluèaju, poprima obilježja javne ustanove.
Na podruèju televizijskog medija Hrvatska radiotelevizija osnovana je kao javna ustanova zakonom što ga je donio Hrvatski sabor da bi, s obzirom na zahtjev osiguranja minimuma javne informacije koja treba ispunjavati profesionalne, odnosno društvene zahtjeve, držala ravnotežu s postojeæim komercijalnim televizijskim programima.
Ti programi, ako su organizirani kao trgovaèka društva, idu za zaradom, a u pogledu strogih informativnih zahtjeva daleko su slobodniji, jer ih vezuju samo opæi programski zahtjevi Zakona o medijima, mnogo blaži nego što su zahtjevi što ih postavlja Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji.
U istome broju Vjesnika objavljujete izvješæe o sjednici Vijeæa Hrvatske radiotelevizije pod naslovom »Programsko vijeæe HRT-a osudilo pritiske i upletanje u program – Galiæ za informativne emisije bez protokola«.
Prema vašoj izvjestiteljici, dio rasprave kretao se još jednom oko pitanja jesu li »protokolarni dogaðaji« ono èime se treba baviti Hrvatska radiotelevizija pa je navodno g. Mirko Galiæ, glavni ravnatelj HRT-a, najavio da æe informativne emisije biti »osloboðene protokola«.
Tim povodom nemam iznijeti ništa novoga jer sam se veæ izjasnio o potrebi profesionalnog napora Hrvatske televizije kao javne televizije da u »protokolu« znade prepoznati i javnosti prikazati »dogaðaj«.
Pritom je Programsko vijeæe samo jedan od oblika odgovornosti Hrvatske radiotelevizije i javnosti i utjecaja javnosti na njegovo djelovanje. Naime, to je smisao odredbe »osobito« u stavku 2. èlanka 14. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji nakon što je stavak 1. odredio da HRT promièe i uvažava javne interese, a za svoje djelovanje odgovara javnosti. U protivnome, na navedenom mjestu umjesto »osobito« stajalo bi »iskljuèivo«. Zabrinjavajuæi je broj sudionika u raspravi o tim pitanjima kojima je, èini se, to razlikovanje »sitnica«.
Programsko vijeæe može zauzimati ovakvo ili onakvo stajalište o vlastitoj ulozi, iako je jasno utvrðeno zakonom, ali æe svoj pristup trebati zastupati i obraniti u izvješæu što ga podnosi upravo Hrvatskom saboru, a sve u svjetlu opet zakonom ustanovljenih veoma jasnih i strogih programskih odredbi što ih Zakon postavlja pred Hrvatsku radioteleviziju.
Bilo bi, nakon svega što je proteklih dana reèeno o tomu, gotovo suvišno, raspravljati s g. Tihomirom Ponošem, autorom komentara pod naslovom »Senzacionalizam u Saboru«, objavljenom u Vjesniku 9. rujna 2004. Neobièno nadaren u osobnim diskvalifikacijama, u premještanju težišta razgovora u potpuno nerelevantno podruèje, u konstruiranju zlobnih scenarija ni iz èega, u ironiju bez pokriæa, u preskakanju svake granice dobrog ukusa, taj komentator dopustio si je »raspravljati« o temi Hrvatske radiotelevizije kao da je njen rad izvan svake društvene regulative.
Upravo je bizarna konstrukcija koja se svodi na to da je ionako bolje o Hrvatskom saboru što manje informirati, jer æe se u protivnome oni o kojima to zavisi (biraèko tijelo?) radije doista odluèiti za kancelarski ili polupredsjednièki sustav, zgroženi onima što nam donosi hrvatski parlamentarizam!
Veæ je rasprava na saborskom Odboru za informiranje, informatizaciju i medije bila korak prema obrazloženom i mirnom, civiliziranom raspravljanju o pokrenutim pitanjima. Plenarna rasprava bi tome trebala pridonijeti u još veæoj mjeri.
Odjednom, prema logici stvari, izbijaju u prvi plan okolnosti da su pitanja regulirana zakonom, da Hrvatski sabor ima u tome zakonu sasvim odreðene zadaæe i ovlasti u odnosu prema Hrvatskoj televiziji kao javnoj televiziji. Tim se glasovi, kao što je Ponošev, svode na svoje prave dimenzije. Ne mogu se u ozbiljnoj raspravi održati neistinite kvalifikacije kako su èlanovi Predsjedništva sabora, a osobito predsjednik Vladimir Šeks i potpredsjednik Mato Arloviæ: »odluèili dati lekciju vodeæim ljudima HTV«, kako se »parlamentarna vrhuška toliko naljutila da je zaprijetila promjenom Zakona o HRT-u« itd., a sve to Predsjedništvo Hrvatskog sabora èini s ciljem »ucijeniti HTV tako da radi iskljuèivo kako se saborskoj vrhušci prohtije, a to znaèi da treba velièati njihove likove i djela«.
Nadam se da æe ipak biti koristi od èitave rasprave koja uistinu nije zapoèela s nekakvim nedopustivim pritiscima èelništva Hrvatskog sabora na vodstvo Hrvatske radiotelevizije nego je od poèetka rijeè o legitimnim kritièkim objekcijama u jednom radnom dijalogu izmeðu èlanova Predsjedništva Hrvatskog sabora i predstavnika Hrvatske radiotelevizije.
Autor je predsjednik Hrvatskog sabora.

Povratak