Divlji žurnalizam kao divlji kapitalizam

28.09.2004.

Pokušajte samo konstatirati kako su mediji nešto napuhali, ili iskrivili, ili zlonamjerno interpretirali, pa æete vidjeti što æe vam se dogoditi. Napast æe vas svi, od predsjednika novinarskog društva pa do posljednjeg izvjestitelja s tržnice, kao da zagovarate genocid i kao da je svaki novinar Papa, pa i za njega vrijedi dogma o nepogrešivosti. Zato želim reæi da novinari doista jesu krivi. Krivi su barem u jednoj stvari: krivi su zato što su dopustili da se po analogiji s divljim kapitalizmom razvije i divlji žurnalizam.

Što je divlji kapitalizam, to znamo, jer ga svaki dan gledamo oko sebe. To je bezobzirno zgrtanje u kojem manje-više ne vrijede nikakva civilizirana pravila. Zato divlji kapitalizam podrazumijeva neodogovornost prema društvu kao cjelini, surovost prema zaposlenicima i nelojalnost prema konkurenciji. Neodgovornost prema društvu manifestira se kao utaja poreza, surovost prema zaposlenima oèituje se kao neplaæanje doprinosa i ropsko radno vrijeme, nelojalnost prema konkurenciji nalazi izraz u dampinškim cijenama i u crnim kanalima za osvajanje tržišta.

A divlji žurnalizam je to isto. I kod njega dominira neodgovornost, surovost i nelojalnost. Neodgovornost se vidi po tome što æe naši mediji vrlo rado baratati poluistinama, pa èak i bezoèno izmišljati, i to o najveæim i najvažnijim pitanjima ekonomije, politike i društva, samo zato da bi stvorili senzaciju i ne brinuæi se što æe iz toga proizaæi. Surovost je naših medija svakome poznata: tu se naveliko njuška po krevetima i po novèanicima, djeca se huškaju na roditelje a supružnici jedni na druge, bez milosti i bez zazora. Nelojalnost je oèita kad mediji napadaju jedni druge, kad novinari na novinare - a dakako i na nas ostale - nasræu najtežim rijeèima èim im se netko malo zamjeri, ili èim im se uèini da to može biti profitabilno.

Ali, nije to ono zbog èega mislim da su novinari krivi. I mediji, naime, posluju po pravilima divljeg kapitalizma, pa bi i ovakvo ponašanje moglo biti njegov produkt. Glavna krivnja novinara sastoji se u tome što su od postojeæeg stanja napravili ideologiju. Jer, oni tvrde da je to stanje jedino moguæe, da je, dakle, dobro. Pa su prema tome stali krojiti i svoje vlastite uratke, temeljeæi ih na neodgovornosti, surovosti i nelojalnosti. Više vam televizijska diskusija ne vrijedi ni lule duhana ako se njezini sudionici meðusobno ne izvrijeðaju, a još je najbolje ako jedan na drugoga krenu šakom ili cipelom. Više vam reportaža nije dobra - pa makar govorila o problemu gradske rasvjete na periferiji Virovitice - ako u nju ne upletete i vladu, ili bar resornog ministra. Više vam nije dosta napisati kako mislite drugaèije nego taj i taj, i to zbog toga i toga, nego morate svog subesjednika izvrijeðati i proglasiti ga kriminalcem i debilom u istoj osobi, a ako još upotrijebite i koji soèniji narodni izraz, dobit æete i godišnju novinarsku nagradu. A pri tome možete televizijski razgovor voditi zamuckujuæi, možete reportažu napraviti nemajuæi pojma o temi, možete polemizirati nepismeno i smušeno, to vam nitko neæe zamjeriti.

Ukratko, novinari su krivi zato što stvorili dojam da je neodgovornost, surovost i nelojalnost dobra. To je divlji žurnalizam. Zato i nije èudo što su potrošaèi medija u to povjerovali: kad se obièan èovjek javlja u pismima èitalaca da bi upozorio na problem autobusnog prijevoza do svog sela, on sve nešto poteže neke teške izraze, sve nastoji nekoga izvrijeðati, difamirati, osramotiti, jer mu se èini da je tako jedino moguæe, da mu bez toga pismo možda neæe ni objaviti.

Po tome se najbolje vidi da su novinari krivi.

Povratak