To, Miliæu, majke ti!

30.09.2004.

Sudeæi po novoj generaciji - što moj skoro pa desetogodišnjak svakako jest - komunizam je stvarno mrtav. Gledamo mi tako bonuse s DVD-a “Sretno dijete”, kad ono - Idoli pjevaju “Maljèike”: Drugovi moji, mladi radnici, la-la-la-la... “Tata, šta su to drugovi?” upita me sin. Ostao sam paf! Jer, on zna tko su Powerpuff Girls, evo èuo je i za Big Brothera, naravno da zna tko je Thompson, ali drugove u deset godina življenja u postkomunistièkoj Hrvatskoj nije stigao “usvojiti”. Kad gledamo srpske filmove na beogradskom slengu, jako mu je smiješno kako ti ljudi govore - uglavnom ih razumije, ali mu èudno zvuèe, kao da se “puvandere”. Dakle, i Juga je definitivno mrtva. Dijete roðeno samo par mjeseci prije Bljeska i Oluje nema u glavi jasne pojmove o komunizmu i Jugoslaviji. Uèit æe o njima gotovo s istim mentalnim odmakom kao mi o Seljaèkoj buni, a tako malo vremena je prošlo - ono je danas naprosto sabijenije. Stoga æu morati nabaviti “Leksikon YU mitologije”. Sumnjam da æe ga Primorac uvrstiti na popis udžbenika, a dobro je da ga imam pri ruci kad me dijete, recimo, upita: “Tata, šta su to omladinci?”
Ta bi knjiga nekom klincu mogla zatrebati i radi boljeg razumijevanja novog spota Ede Maajke, koji je sav uronjen u crno-bijeli svijet onog estradnog vremena. “Pržiii” je malo remek-djelo u kojemu je Edin lik - precizno poput Forresta Gumpa - uvaljen u arhivske snimke “Melodija Jadrana” na Baèvicama, meðu “Ladarice”, u društvo mladog Antona Martija, na zaslon televizora EI-Niš u dnevnom boravku neke JNA kasarne (“Tata, a šta je to kasarna?”)... Ulogom u ovom spotu Maajka se kandidira za prvu ozbiljnu glumaèku akviziciju s glazbene scene nakon Severine - ako ikad propadne kao reper, svaki pametni redatelj uzet æe ga za glumca. Tipujem na Mataniæa ili nekog Bosanca poput Žalice i Tanoviæa. A zapravo ga preporuèam bar kao epizodista u Grliæ/Tomiæevu nadolazeæem filmu “Ništa nas ne smije iznenaditi”. Redatelj ovog spota je meni dosad nepoznati genijalac Andrej Korovljev - zapamtite to ime. Zajedno s montažerom Slavenom Jakaucom isporuèio nam je tehnièki, scenaristièki i estetski besprijekorno djelo.
Inaèe, posloviène Edine psovke u “Pržiii” na HTV-u su cenzurirane “efektom” mutavosti, dok æe isti umjetnik u intervjuu na Drugom programu Hrvatskog radija najnormalnije psovati, kako u razgovoru, tako i u pjesmi. Meni to ne smeta, ali unutar sustava Hrvatske radiotelevizije morali bi uskladiti stavove o tome: zašto na radiju može ono što na televiziji ne može? No, to je ništa prema licemjerju Velikog Brata na RTL-u. Tamo se, istina, psuje bez cenzure. U jednom æe trenutku kandidati èak urlati refren Edine pjesme “Jebo vladu” i mislim da je to pravi razlog Hebrangove prijetnje zabranom pušenja u toj emisiji. Ali, kad u “stvarnosnom” showu, koji otvoreno eksploatira ekshibicionizam kandidata draškajuæi voajera u gledatelju, ekipa u BB kuæi odluèi grupno izložiti svoje spolne organe - preko njih æe biti stavljena elektronska maska. Što je, prepali se “gole istine” koju navodno prikazuju? Ali, opet, zašto mogu guzice i sise? One su uslikane bez susprezanja, štoviše kamera gotovo da je ušla u ta dupeta, kako ženska, tako i muška. Uzgred, s nestrpljenjem oèekujem spot za “Guzice i sise” TBF-ovaca, nadam se da ga planiraju, jer baš me zanima umjetnièka videonadgradnja ove lascivne temice. Možda da se malo odmore od Žare Batinoviæa i uzmu Korovljeva? Onaj nostalgièni morski izlet s Dan Okijem u “Alles gut” pokazao se vrlo osvježavajuæim. Njihova diskografska kuæa Menart, pod èijom etiketom izlazi i Edo Maajka, vrlo mudro bira autore za spotove svojih pulena. Koliko znam, sljedeæi videoklip TBF-a rezerviran je za “Nostalgiènu” i režirat æe ga Gonzo.
Televizijski dogaðaj tjedna, uz Edin spot, pojavljivanje je jednog od istaknutijih likova novije YU mitologije u nedjeljnom izdanju HTV Dnevnika. Goran Miliæ ponovno - godinama nakon nedjeljnog Dnevnika TV Beograd i svog angažmana na Yutelu - demonstrira što to znaèi biti suvereni sidraš, odnosno “anchorman” središnje informativne emisije. To nam, naime, u meðuvremenu baš nitko - ponavljam: nitko - nije pokazao. Pola sata proletjelo je kao deset minuta, urednik i voditelj obraæao se nama, a ne blesimetru, s ministricom pravosuða razgovarao je ležerno kao s navijaèima u Portugalu, bez suvišnog predstavljanja i pozdravljanja - ukratko, on je tu na svom terenu s kojeg je predugo izbivao. Na njegovu tešku artiljeriju HTV-ova konkurencija zadugo neæe imati nikakav odgovor. Petar Vlahov? Branko Vukšiæ? Ostali šminkeri? E, deèki moji, ne peèe se ovaj zanat u solariju...

Povratak