Da nije vrhunski TV novinar, reporter, urednik, poliglot... Goran Miliæ (58) zacijelo bi bio odlièan psihoterapeut, ispovjednik, ili, primjerice, SOS telefonist! Pa, zato jer se èini dobrim èovjekom, ugodna i smirujuæega glasa, svima razumljiva vokabulara, nimalo nadmen, susretljiv, dobronamjeran, a, opet, profesionalac! Možda ga zbog toga i vole TV gledatelji, baš kao i brojni prisavski kolege, koji, kazuju nam naši izvori, kod Gorana èesto dolaze po savjete. Pa ih Goran sve rado prima, nesebièno trošeæi svoje vrijeme i talent...
Zašto — pitamo Gorana Miliæa — kada ste prije samo godinu dana kazali kako je HTV napredovao u svemu osim u meðuljudskim odnosima?!
Nemojte me idealizirati. I meni se dogodi poneka zloæa, premda dosta rijetko. Obièno pogriješim prema ljudima kad ih procijenim kao agresivne preko mjere normalnog ophoðenja. Što se tièe HTV-a, sad su svi glavni autori zaposleni do ruba izdržljivosti pa nitko nema vremena za meðusobna podmetanja. Ali, doæi æe to. Vjerojatno od novinara i urednika koji nisu dobili svoje emisije i status.
Tko je koga zvao, Vladimir Ronèeviæ Vas ili Vi njih?
Vladimir Ronèeviæ me je prvi zvao, u srpnju 2004., još dok sam bio na putu po Europi za emisije iz ciklusa “Idemo na zapad”. Nakon toga, tu želju su potvrdili Mirko Galiæ, Goran Rotim, a i ravnateljica HTV-a Marija Nemèiæ je za to.
Kuloari govore kako želite pokazati kako se radi “Dnevnik”. Pa, opet, da je “Dnevnik” htio Vas radi podizanja rejtinga...
Nije lako vratiti se u “Dnevnik” nakon duge stanke. Trebam prvo dostiæi Družijaniæa i Šprajca, Katju Kušec i Špoljara, koji su u kontinuitetu, poznaju dobro nove tehnološke moguænosti televizije i vjerojatno su odabirom vijesti bliži srednjoj i mlaðoj generaciji. Moja je prednost u iskustvu, to što lakše prepoznajem neke informacije koje æe se pokazati važnima na duži rok premda u tom danu i ne izgledaju prebitne.
Zašto baš nedjelja...?!
Nisam ja odredio nedjelju. Ali, možda ima logike da u tom “Dnevniku” bude i jedan pogled na cijeli tjedan.
Kako naæi pravi raspored i omjer vijesti u “Dnevniku”?
Vijesti idu po redoslijedu važnosti. Ali, imate pravo povezivati jednu informaciju s drugom i povremeno mijenjati èvrstu hijerarhiju.
Kako biti politièki nepristran, apolitièan, slobodan od nadurednika, politièara, Sabora kao osnivaèa...?!
Nema nigdje potpune samostalnosti, a pogotovo samovolje urednika “Dnevnika”. To bi se onda zvalo mediokracija. U totalitarnim režimima vlast je iznad televizije, u liberalnim, pak, urednik ima odgovornost prema publici, a ona nije blesava. Èesto je publika oštriji sudac od politièkih cenzora.
Jednom ste rekli da nije èest sluèaj da je novinar podjednako “doma” kod kuæe i u svijetu. Vi, vjerujemo, jeste, dijelom i zbog veleposlanièkoga poziva Vašega oca Marka. No, što s ostalima?!
Rat i prve godine nezavisnosti orijentirali su publiku i novinare da se bave samo onim što se nas izravno i kratkoroèno tièe. To je razumljivo. Ali, u tome se dogodila jedna stagnacija u percepciji svjetskih trendova. Ne mogu na to previše utjecati, ali pokojim prilogom i ureðivaèkim odabirom nastojim uloviti širi kontekst u kojemu Hrvatska živi.
Kako je bilo prije 15 godina, a kako je danas raditi u središnjoj informativnoj TV emisiji?
Prije smo se borili da skratimo ili izbacimo informacije koje nešto znaèe samo protagonistima dogaðaja, a publika ih smatra dosadnima i nevažnima. Sada je bitka za ekskluzivnost i zanimljivost u konkurenciji s dvjema velikim inozemnim TV kuæama koje emitiraju na cijelom podruèju Hrvatske. Tehnološki, danas smo cijelo stoljeæe ispred televizije od prije 15 godina. Ali, to ne znaèi da zbog toga uvijek bolje posložimo “Dnevnik”.
Morate li se i danas, nakon dvanaest godina, posipati pepelom zbog “YUTEL-a”?
Uzeo sam svu odgovornost na sebe. I za ono što je toèno i za ono što mi je imputirano. Samo, èinjenica je da ne poznajem nijednog dobrog novinara, niti ijednog vrsnog hrvatskog intelektualca (a još manje to vrijedi za inozemstvo) koji bi od mene tražio posipanje pepelom.
Zbog èega niste prešli na Novu TV, na kojoj su veæ i Mirjana Hrga, Siniša Svilan, Iva Gaèiæ... koje cijenite kao reportere?! Iako su prebjezi, koje je i HTV dijelom odgajao. I iako neki kažu da je dobro da idu jer neki nisu ni valjali. Pa se spominje i višak ljudi na Prisavlju, pa producente koji “pumpaju” troškove, financirane i od TV pretplate...
Posljednjih 12 godina bilo je razdoblje velike nestabilnosti za mene i obitelj. Premda sam uvijek za izazov, kao što je i voðenje nedjeljnog “Dnevnika”, Nova TV bi bila previše riskantan pothvat. Treba iz temelja složiti jednu novu televiziju. Siniša Svilan, Mirjana Hrga, Iva Gaèiæ, Petar Vlahov, vrsni reporteri, novinari i urednici, bili su cijenjeni i na HTV-u, ali sada imaju životnu šansu. Sa slabijom tehnološkom logistikom, a veæim osobnim primanjima, mogu dostiæi razinu HTV-a samo veæim radom. Oni to znaju i zato više i rade.
O višku HTV-ovaca se puno govori, ali i glavni ravnatelj HRT-a Galiæ i ravnateljica HTV-a Marija Nemèiæ znaju kako bi se trebalo primiti barem još 30-ak kvalitetnih novinara, snimatelja, redatelja... Ima manji postotak onih koji se ne mogu dokazati, ali i za njih se može naæi posla, te ne mislim kako bi trebalo ikoga otpuštati.
Gubi li HTV oglašivaèke bitke s Novom TV i RTL TV-om?!
Izgubit æemo dio marketinške pogaèe, ali æe rasti apsolutna brojka troška za marketing u Hrvatskoj. Bit æe to O.K.
Kažu za Vas da ste vlast u sjeni, da ste jaki, bliski s vrhuškom kuæe... Pa da ste desno, pa lijevo... Što je zapravo istina?
Ja sam normalan èovjek koji ne bježi od ekscesa, ali koji ne voli ekstreme.
Skupo nas je sve koštala ta èvrsta pripadnost ljevici ili desnici. Recimo, ja mislim kako se kultura i sport trebaju financirati iz proraèuna. To je lijeva ideja. Za zdravstvo rješenje tražim u sredini državnog zdravstva i uplaæivanja u privatne fondove. To je ideja desnog centra, ali poèeo ju je provoditi SDP-ovac Raèan. U toj opæoj izmiješanosti klasièna podjela na lijevo i desno gubi prijašnji smisao. A u “Dnevniku” nije uvijek korektno brojiti sekunde i minute i redoslijed pojavljivanja. I nije valjda vrag da æe se cijela država uzbuditi oko toga je li sinoæ prvi bio premijer ili predsjednik. Ali, ako postoji prepoznatljiva namjera, dužnost je glavnog urednika da na to upozori.
Zbog èega niste u nekoj od važnijih HTV-ovih fotelja?
Rano mi je za fotelju. Još funkcioniram u “neposrednoj proizvodnji”!
Ili je kod Vas reporterski zov jaèi?
Kod mene je jasno da reporterski zov prednjaèi nad urednièkim. Osim nedjeljnog “Dnevnika”, ostaje mi “Brisani prostor”, bavit æe se nikad istrošenom socijalno-politièkom tematikom. To ponekad ispadne jako dobra emisija, nekada je prosjeèna, ali nikada glupa.
Što je odlika dobrog reportera? Komunikacija, zamjeæivanje naoko nebitnih detalja...?
To što ste rekli, ali na televiziji to je i slaganje prièe. Ona svakih 30-ak sekundi mora imati neki uspon, neki obrat, neku sliku koju æete zapamtiti.
Što sve dobar reporter u nekoj svjetskoj TV kuæi ima? Stalni posao, stan, auto... Kako s tim stojite?
Imam neotplaæeni auto, mitsubishi carismu, nemam stan jer se sudim za povrat stanarskog prava u Beogradu, još sam podstanar, a godine idu, imam stalni posao i od prošle godine veoma dobru mjeseènu plaæu.
Nove knjige, o vremenima prošlim?
Napravio sam, s pokojnim Dragom Flegom, knjigu “The Best of Croatia”, koja je prodana u 9000 primjeraka. Nedavno mi je izišla još jedna knjiga o Bosni i Hercegovini, koju sam radio sa Stjepanom Kljujiæem i Ahmedom Bosniæem, a stalno zapisujem sjeæanja iz bogatoga novinarskog života.
Stoji li još ona Vaša da biste voljeli da Vam sin bude poput HTV-ovca Joška Lokasa?
Joško Lokas je sjajan momak, pristojan, zgodan i nadaren. Bio je apsolutno najveæa medijska zvijezda, poput Tarika Filipoviæa danas. Volio bih da mi sin Marko bude poput Lokasa, još da dobije malo od Gorana Ivaniševiæa, a neka ponešto naslijedi od tate (strane jezike) i mame Ane (lijepo pjevanje) pa mu neæe biti kraja.
Gdje se vidite za pet godina?
Za pet godina... Ajde, tada æu se prvi put natjecati za glavnog ravnatelja HRT-a. Ili æe mi netko ponuditi da radim na sponama izmeðu Bruxellesa i Zagreba, što æe tada biti aktualno.
Životni moto?
U mladosti sam volio samo poèetke. Kako starim, cijenim trajanje. Nije li možda u tome ona konfuzija oko lijevoga i desnoga...?