“Vijenac” je izabran

02.10.2004.

Kulture u dnevnim novinama ima premalo, novina za kulturu pak nema mnogo, dok je stanje u èasopisnoj produkciji zadovoljavajuæe. Vijenac, Hrvatsko slovo i Zarez pokrivaju paletu interesa i donekle prostor cijele zemlje. Vijenac je najcjelovitiji, najpotpuniji, od sadržaja do prijeloma zadovoljava, vjerujem, èak i sladokusce koji na sve paze. Ipak, ne treba zaboraviti da Hrvatsko slovo, koje je tjednik, za razliku od dva polumjeseènika, s daleko manjom pomoæi države ispunjava svoju ulogu èasopisa u kulturi. Tu se dogaða nepravda, politika je umiješala svoje prste, a to nije dobro - ocijenio je Božo Biškupiæ u svibnju 2003. godine, dakle, u vrijeme dok je iz sjene oponirao aktualnom ministru kulture Antunu Vujiæu, u intervjuu kojeg je, jer preferencije su jasno iskazane, dao Vijencu. Poèetkom sljedeæe godine, sada veæ na mjestu ministra kulture, Biškupiæ æe reæi kako smatra da Hrvatsko slovo treba uvrstiti u “redovito financiranje kao što je to, primjerice, sluèaj s Vijencem i Zarezom”.
“Veæ sam u jednom intervjuu govorio da Hrvatsko slovo ima premalo stranica posveæenih kulturi, što je vjerojatno posljedica ukinuæa ili jako smanjene potpore Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada te su bili prisiljeni novom ureðivaèkom politikom okrenuti se sponzorima i pretplatnicima. Vjerujem da æe u buduænosti ove novine za kulturu svoju ureðivaèku politiku usmjeriti pretežito pitanjima vezanima za kulturu”, izjavio je Biškupiæ i uskoro Hrvatsko slovo uvrstio u “redovito financiranje”, što znaèi da je ono, nakon što je od 2001. godine od Ministarstva kulture dobivalo godišnji iznos od 200 tisuæa kuna, ove godine financijski svrstano u istu kategoriju kao i Vijenac i Zarez - svakome po 700 tisuæa kuna iz erara.

Kako su nastali

No, koju bi to “paletu interesa” danas pokrivali Slovo-Zarez-Vijenac? Naime, u devedesetima je situacija u tom pogledu bila mnogo jasnija. Znamo da je Hrvatsko slovo pokrenuto prije deset godina na inicijativu Franje Tuðmana kao svojevrsna novinska tribina za ono što se oksimoronski naziva “državotvornom misli”, a koja je bila izražena u nizu antisrpski i antisemitski intoniranih tekstova. S druge strane, Vijenac je u proteklom desetljeæu, kada je okupljao imena poput Vlade Gotovca, Slobodana Prosperova Novaka, Andreje Zlatar, Branka Matana, Marija Bošnjaka i drugih, bio pravi izdanak antituðmanovskog, opozicijskog tipa kulture koja je u borbi protiv hadezeiziranih kulturnih institucija ujedinila mekše nacionaliste, liberale i lijevim idejama sklonije autore. A onda je potkraj 1998. njihovu kohabitaciju slomilo “teško pitanje” Matanove “Domovine”, na èijoj je poleðini trebala biti slika zatoèenika hrvatskog logora Dretelj: Matica hrvatska donijela je odluku o prekidu profesionalne suradnje s Matanom i Bošnjakom u ureðivanju “Vijenca” zbog “niza nekorektnosti koje su uèinili spram Matice hrvatske”. Boris Buden tom je prilikom sukob, koji je rezultirao akcijom za-rez iz Vijenca “odmetnutih” autora, te je tako nastao Zarez, ocijenio kao “sukob oko primata u pravu na reprezentaciju tzv. hrvatske kulture kao nositelja nacionalnog identiteta”.
I evo nas šest godina nakon raskola u Vijencu i separacije zarezovaca, i deset od pokretanja Hrvatskog slova. U meðuvremenu je, zbog jaèanja integrativnih procesa u Europskoj uniji, u glavama mnogih Bruxelles simbolièki zamijenio Beograd. U takvim se okolnostima nesamostalnost u voðenju politike èesto pokušava kompenzirati kroz kulturu, kao što je to bio sluèaj i u bivšoj Jugoslaviji, te se inzistira na prezervativnoj funkciji kulture kao èuvarice nacionalnog indentiteta: anti-EU, a za domaæi sir i vrhnje.

Neko novo Slovo

Hrvatsko slovo, koje je za Vujiæeva mandata bilo uvjereno da ih “Ministarstvo kulture uporno ošteæuje i kažnjava zbog politièkih stajališta”, nedavno je ponovno bilo u žiži interesa javnosti, najprije zbog Mesiæevog poziva ministru Biškupiæu da prestane financirati taj “najobièniji revolveraški list koji se bazira iskljuèivo na lažima o njemu”, a potom zbog istupa sada veæ bivšeg urednika Domagoja Margetiæa. Naime, on je javno optužio direktora i nakladnike za financijske makinacije i sustavno izvlaèenje velike sume novca prethodnih godina, dok istovremeno veliki broj suradnika godinama nije vidio honorare, da bi ubrzo sam bio priveden u Okružni zatvor u Remetincu, najvjerojatnije zbog kaznenog djela prevare.
V. d. glavnog urednika Hrvatskog slova sada je Marijan Križiæ, koji na pitanje o ureðivaèkoj koncepciji Hrvatskog slova, te koliko se ona eventualno promijenila u odnosu na vrijeme kad je glavni urednik bio Margetiæ, kratko odgovara: “Hrvatsko slovo je tjednik za kulturu koje prati i komentira razlièita književna, kazališna, filmska, glazbena, likovna i druga dogaðanja u kulturi. Polazimo od toga da treba ohrabrivati sva pozitivna nastojanja i afirmirati sve one vrijednosti na kojima se mogu graditi kvalitetni odnosi meðu ljudima i društvu u cjelini”.
“Kako kultura u širem smislu obuhvaæa cjelokupni život, kako pojedinca, tako i društva u cjelini, Hrvatsko slovo redovito prati i ukupna društvena i politièka zbivanja. Polazimo od toga da Hrvatska pripada europskom kulturnom i civilizacijskom krugu i da treba izboriti svoje mjesto u zajednici s ostalim zemljama koje su veæ postale èlanice euroatlantskih integracija”, dodaje Križiæ. Što se odnosa prema dvama dvotjednicima za kulturu tièe, kaže: “S uvažavanjem gledamo na sve one koji možda na drugi naèin pristupaju pojedinim temama, pod pretpostavkom da ne dovode u pitanje opæeljudske, nacionalne i civilizacijske vrijednosti, koje su temeljne pretpostavke za opstanak i razvitak svakoga društva”.

Otvoreni Zarez

Zarez, koji je za Vujiæeva mandata èesto percipiran kao režimski list, upravo je u tom periodu profilirao svoju koncepciju u smjeru predstavljanja razlièitih kulturalnih interesa. O njegovu podnaslovu koji glasi “novine za kulturu i društvena zbivanja” glavni urednik Zoran Roško kaže: “Nitko nema pojma što to zapravo znaèi, pa u svakom broju iznova pokušavamo napraviti specifiènu smjesu takozvanih kulturno-umjetnièkih i društvenih tema, dodajuæi da takva koncepcija daje razlièite rezultate i okuse, ovisno o broju.
Zato mi se mnogo važnijim èini opæi feeling koji Zarez pokušava stvarati, jer on donosi tekstove koji bi mogli biti zanimljivi pojedincu koji je - barem veæim dijelom - prevladao barem 19. a možda i 20. stoljeæe i sad, u duhu opæe planetarne “zbunjenosti”, pokušava otkriti koji su to novi smjerovi kretanja i oblici djelovanja, ponašanja, uživanja, maštanja, stremljenja, vjerovanja, voljenja”, objašnjava Roško. No, kaže kako je u jednom svojem dijelu Zarez ipak vezan za bliži i širi društveni kontekst i da nastoji kritièki komentirati razlièite nijanse sivila koje nas okružuje. Novi ga je ministar nastavio financirati onako i s onim iznosom kako je to èinila i prethodna vlast. “Nadamo se da æe u sljedeæoj godini biti isto kao i u ovoj. Ne vidimo razloga zbog kojeg bi bilo drugaèije”, kaže Roško.
Ne optereæuje ga (politièko) pozicioniranje Zareza u odnosu na Vijenac i Hrvatsko slovo te dodaje: “Svjestan sam da jedan dio èitatelja misli, a vjerojatno je takva i opæa predodžba, da te tri novine vjerno predstavljaju hrvatsku politièku segmentiranost - da je Hrvatsko slovo namijenjeno desnièarima, Vijenac “blagim” desnièarima ili desnim centristima, a Zarez ljevièarima, anarhistima i alternativcima. Osobno mi je to dosadno i ne zanima me previše je li toèno, tj. meni se èini da bi više trebalo biti rijeè o civilizacijskim razinama - opcije koje npr. podržavaju neravnopravnost meðu spolovima, vjersku nesnošljivost, šovinizam, rasizam, seksizam, zastarjele umjetnièke vrijednosti itd., jednostavno su civilizacijski passe, i što je najvažnije - dosadne su. Tko bi pametan na njih trošio vrijeme!”
Roško kaže kako je on od onih koje èinjenica što živimo u društvu u kojemu su to i dalje žive teme više rastužuje nego motivira. “Sreæom, druge ljude u “Zarezu” to ipak motivira za “kritiku”. Osobno, više volim Zarez vidjeti kao novine koje ne promièu neku politièku opciju - koje su sve, prema mojemu mišljenju, zapravo samo na razlièite naèine smiješne i djetinjaste, ili u “najavangardnijem” sluèaju, kao recimo u Sjedinjenim Državama, nevažne - nego civilizacijsku razinu života i pravo na razlièite životne stilove. Ne vjerujem niti u iskonske vrijednosti ni u revoluciju, nego u bogatstvo, dubinu i intenzitet životnih iskustava. I u dobrotu”.

Vijenac bez zastranjenja

O položaju Zareza u situaciji kad se kroz našu kulturnu politiku poèinje inzistirati na tome da sve ono što kao mala nacija ne možemo ostvariti ili izraziti kroz politiku izražavamo kroz kulturu, Roško kaže: “Zašto dopustiti da vas - ako zanemarimo financijsku ovisnost - ucjenjuje neèije glupo (politièko ili kulturno-politièko) stajalište. Ja se nadam da Zarez èitaju ljudi koji sebe ponajprije vide kao (graðanske) pojedince, a ne kao pripadnike širih tradicionalnih zajednica, tako da gradnja “nacionalno/državnog” identiteta (u uskome politièkom smislu) jednostavno nije naša tema”.
Dodaje da je država nužno zlo (u svijetu u kojem su države i dalje politièko-ekonomski subjekti), a ne vrijednost i cilj po sebi. “Tako da nas zanimaju ljudi i njihovi životi a ne životi nacija (to je eventualno, zanimljivo na razini meðudržavnih odnosa, kad neka država recimo financira nastup vlastitih umjetnika na svjetskom tržištu). U marketinškom smislu, Hrvatskoj bilo tko može pomoæi samo tako da potakne stvaranje kritiène mase kreativnih “svjetskih” ljudi koji æe svojim pojedinaènim utjecajem omoguæiti “skok” na višu razinu. Potrebno nam je kreativno ignoriranje naše glupe, primitivne situacije. Trebaš se ponašati “kao da” si veæ “tamo” i èekati da placebo uèinak povuèe stvari za sobom”, zakljuèuje Roško.
Za razliku od Hrvatskog slova, koje direktnim politièkim tekstovima pokušava prezervirati ono što ni premijer Sanader ne može - puni suverenitet nacionalne države - i Zareza, koji i kroz klasiènu društvenu kritiku promièe civilizacijsku razinu života i pravo na razlièite životne stilove, u današnju Vijenèevu butigu politika nema ulaz.
O ureðivaèkoj koncepciji Vijenca njegov glavni urednik Ivica Matièeviæ kaže: “U zaglavlju “Vijenca” jasno piše: novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost. I to upravo tim poretkom, imajuæi na umu znaèenje i mjesto Matice hrvatske u povijesti književnosti, umjetnosti i znanosti hrvatskoga naroda. Vijenac svojim èitateljima (a njih je veæ u pretplati oko èetiri i pol tisuæe) želi ponuditi iscrpnu informaciju i struènu kritiku svih važnih dogaðaja iz triju spomenutih podruèja, i to ne samo u Hrvatskoj nego i svih važnih dogaðaja u svijetu. Zato Vijenac ima stabilnu dopisnièku mrežu iz najvažnijih europskih, amerièkih i australskih gradova. Vijenac nisu novine za nikakva opæa društvena pitanja, osim ako ona nemaju neposredne veze s književnošæu, umjetnošæu i znanošæu”. Dodaje da su zadovoljni naèinom i financijskim sredstvima koja dobijaju od Ministarstva kulture, odnosno iz zagrebaèkog fonda za kulturu, s time da Vijenac, logièno, ne bi mogao bez potpore svoga nakladnika, Matice hrvatske.

Kritike konkurencije

O poziciji Vijenca u odnosu na Hrvatsko slovo i Zarez Matièeviæ kaže: “Hrvatsko slovo umnogome je izgubilo kada je postalo neka vrsta politièkog biltena pojedinaca, u njemu je kulture jednostavno premalo a da bismo mogli govoriti o ‘tjedniku za kulturu’, kako veæ stoji u zaglavlju. Zarez je, pak, dosadan sa svim tim svojim “plahtama” od eseja, kritika i tribina. No, dobro, Zarez ionako silno želi biti društveno aktualan, svakako liberalan i ponešto “bijesan” na hrvatske kulturne promašaje. I Zarezov feminizam postaje veæ naporan, i njihova okrenutost kulturama zemalja bivše Jugoslavije, kao - sve je to cool, i šta ti ja znam”.
Matièeviæ smatra da politièki sadržaji nisu neprimjereni novinama za kulturu, ali da moraju biti pravilno dozirani i da se s njima ne smije pretjerivati: “Hrvatsko slovo u tom smislu upravo pretjeruje, dok Zarez spretnije dimenzionira svoja politièka uvjerenja. Spretnije ne znaèi i sretnije, no to je njihov problem”. O eventualnim pritiscima na uredništvo ovog polumjeseènika radi njegove izrazitije politizacije, kaže: “Na Vijenac nije bilo nikakvih pritisaka u smislu transparentnijeg politièkog sadržaja. U stavovima Vijenèevih kritièara ima dovoljno politièkih poruka i ocjena, samo ih treba htjeti i znati raspoznati. Nema ad hoc politièkih sadržaja i politièkih ocjena, one su dio struènih prikaza, a to je puno zanimljivije i intrigantnije od bjesomuènog i upornog mahanja ovom ili onom politièkom zastavom”.
Dodaje da je barem jedno zajednièko Hrvatskom slovu i Zarezu: to da hitno trebaju bolji grafièki dizajn, jer su im stranice katastrofalno prelomljene. “‘Vijenac’ su zato jedine hrvatske novine za kulturu, i to upravo za kulturu, kako svojim sadržajem, tako i svojim izgledom”, zakljuèuje Matièeviæ. Sudeæi prema tome kako se sami vide, a i gotovo identiènoj ocjeni ministra Bože Biškupiæa s poèetka teksta, Vijenac je stekao primat u “pravu na reprezentaciju tzv. hrvatske kulture kao nositelja nacionalnog identiteta”.

Povratak