 
|
Arhiva "Iz medija"boljim životom u villu mariju09.10.2004.
Poèetkom devedesetih, televizijskim kanalima nekadašnje državne zajednice harao je »Bolji život« s peripetijama beogradske obitelji Popadiæ u prvom planu. Bila je to neka vrsta socijalistièke protosapunice. Petnaestak godina kasnije na ovdašnjim se televizijama pojavila i prva prava sapunica, »Villa Marija«, i ona je, baš kao i nekada njezina još nerazvijena inaèica iz beogradskog studija, objedinila gledateljstvo, sada podijeljeno meðudržavnim granicama. Zanimljivo je u vezi s tim spomenuti se još jednog podatka. Upravo je »Bolji život« te 1991. godine bio jedan od dva posljednja televizijska proizvoda koji je ušli u meðutelevizijsku razmjenu. Naime, HTV ju je otkupio od tadašnje TV Beograd, dok je u obrnutom smjeru u toj zagrebaèko-beogradskoj suradnji išla »Kviskoteka«. Bilo kako bilo, desetljeæe i pol, a toèno izmeðu reèenih serijala, trajala je proizvodnja i distribucija kulture, takoðer i one masovne, kojoj je od šire zajednice te od ovdašnjih politièkih elita bio namijenjen samo jedan zadatak – i kulturom zacementirati etnièko-državne granice, koje bi svoju nepropusnost posebno dokazivale na zadacima separacije sadržaja protivnièke kulture. Ta svojevrsna kulturna maginot-linija poèela se urušavati prije koju godinu, skupa s omekšavanjem ovdašnjih politièkih poredaka. Kulturni detant popraæen je i pojavom hibridnijih i eklektiènijih sadržaja, a prvotni kultur-nacionalistièki ingridijenti polako bivaju odmjenjivani laganijim i neobaveznijim elementima. Posve sigurno, takav tip kulture, koju reprezentiraju sapunice u isto vrijeme emitirane i na TV-Pinku i HTV-u ili pak reality show Big Brothers kojeg na tisuæe gledatelja prate, bilo preko TV ili interneta, neæe se svidjeti kultur-integralistima. Onima, dakle, koji od kulture traže tek potvrðivanje nacionalnog identiteta, u kontekstu èega je kultura bila shvaæena tek kao služavka nacional-revolucionarnog bratstva koje je poèetkom devedesetih nakanilo zbaciti dotadašnji komunistièki jaram i uspostaviti vlastitu dominaciju. U skladu s tim uspostavljena je ovdašnja kultura, sa svom onom nezanemarivom kolièinom ideja o supremaciji hrvatske kulture i, shodno tome, iskljuèivosti. Jasno je da se proizvodi kakvi su sapunice, reality showovi, kvizovi ili televizijske audicije vrlo lako mogu svesti pod egidu komercijalizacije kulture, konzumerizma, mekdonaldizacije ili amerikanizacije kulture. Sve su to pojmovi kojima se želi pojasniti kako je »zabava milijuna« od drugorazredne vrijednosti, da je vrijedna prijezira elite, da je prostaèka, prizemna, prazna i kao takva nacionalno sumnjiva. Možda je sve to toèno, ali je isto tako toèno da je upravo takav, frivolni oblik kulture, premda bez neke svoje posebne namjere, zapravo podrivajuæi za nacionalistièki mit koji tvrdi da postoji borbeno jedinstvo izmeðu politike i kulture, i koji hoæe da se u ime Kulture, s velikim »k«, ide, ako treba i u rat. Zapravo smo svih ovih petanestak godina bili svjedocima odreðene patologizacije kulture, koja je svoj vrhunski izraz imala upravo u praksama raznih književnih društava, akadamija i matica. Villa Maria, ma kako to heretièno zvuèalo ovdašnjim kulturpesimistima, zapravo je prvi znak ozdravljenja ovih društava i poèetak izlaska iz morbiditeta onoga što se zove autentièna hrvatska kultura, i ulaska u hedonistièku i životodajnu antifundamentalistièku kulturu.
|
AKTUALNO
 |
|||||
