Modne novinarke raspisuju zakone seksa i shoppinga

14.10.2004.

Hmm, zašto bi ikoga, tko recimo naprosto voli èitati knjige, zanimale takve banalnosti iz neèijeg života? Jesu li te knjige popularne zato što su pogodile ukus i preokupacije publike, zato što odražavaju tzv. duh vremena? Jesu li takve knjige na ljestvicama bestselera zato što su doista književna djela, pa makar i iz kategorije koju teoretièari zovu trivijalna, koja ljudi žele kupiti da bi nešto novo spoznali, o sebi ili vremenu u kojem žive?

Ili su zapravo te knjige dobile golemu medijsku podršku zato što su im autorice novinarke prestižnih èasopisa? Pa nije nemoguæe: pod utjecajem sveopæeg medijskog bombardiranja zapoène prodaja knjige i dalje se prenosi domino efektom? (Doduše, valja istaknuti kako to ne vrijedi u "Lijepoj našoj" jer ako ste poduzetan izdavaè dovoljno je da pošaljete djecu, rodbinu i prijatelje da kupe vaš proizvod u odabranoj knjižari pa da dospijete na respektabilnu ljestvicu bestselera).

Uopæe se ne zanosim mišlju da æu razriješiti gordijski èvor suvremenog izdavaštva ili shvatiti zašto je Pepeljuga imala tako jedinstven broj noge na koji je pristajala samo jedna jedina (uvijek crvena) cipelica!

Novinarska korica kruha

Meðutim, pitanje nije neutemeljeno ako promotrite i samo najkraæe biografije najpopularnijih autorica književnoga žanra za koji je dvojbeno što bi Jane Austen o njemu rekla dok Edith Wharton vjerojatno vapi za sestrinskom obranom - jer se sve Amerikanke pozivaju na nju.

Naime, sve one su novinarke! I to ne glasila neke tvornice ili mjesne zajednice, nego glamuroznih visokotiražnih èasopisa koji poèesto, u mjeri koju nitko nije izmjerio, utjeèu na javno mišljenje ciljane društvene skupine, koja pak zbog moæi ili novca ima utjecaja na oblikovanje ukusa i šire društvene zajednice… Eto nas u èarobnome krugu…

Na primjer, najnoviji sluèaj je Plum Sykes koja je svojim "Plavušama iz Bergdorfa" osvojila ljestvice bestselera. Gospodièna Sykes je novinarka Voguea, koja se prije sedam-osam godina doselila u New York iz Londona, i to kao otkriæe i proteže glavne urednice Anne Wintour. Novinarski resor joj je bio izvještavanje o modi, o dnevnom i noænom životu bogate i/ili umjetnièke manhattanske elite, praæenje detalja iz njihova stila života, zaruke, vjenèanja, sprovodi (ups, šalim se).

Kvaka je u tome što o tim ljudima i dogaðajima za Vogue možete pisati samo ako i sami pripadate odabranoj bogatoj eliti (tzv. socialite).
I tako nakon niza godina grickanja tvrde novinarske korice kruha (a gðici Sykes je druga ugledna dama-socialite dala velik kompliment rekavši kako izgleda tako bajno anoreksièno da joj zavidi na mršavosti), nekadašnja je Londonèanka, podrijetlom iz srednje klase iz Kenta, napisala roman o newyorškim bogatim, lijepim plavušama i njihovu ispraznom životu koji se uglavnom sastoji od traženja "Face" ili šopingiranja (u bajoslovno skupome Bergdorfu koji æe naslijediti junakinjina najbolja prijateljica…), uvrstivši u njega sve ono što nije mogla ili smjela napisati u reportažama za otmjeni, pristojan Vogue.

Dobila je, dakako, golemu medijsku pozornost (naposljetku, oni o kojima piše vlasnici su ili menadžeri industrije zabave i filma) i knjiga se brzo našla na ljestvicama bestselera. I tako je Plum, kojoj roditelji ipak nisu dali tako glupo ime, postala miljenicom ne samo New Yorka nego i ostalog dijela bogate i ponešto siromašnije (mlaðe) Amerike. Za roman u kojem glavna bezimena junakinja sebe naziva finim i dekadentnim francuskim "moi", dobila je predujam od 625.000 dolara.

Povratak