Premda je 2. Zagreb Film Festival na repertoaru imao cijeli asortiman filmskih specijaliteta, o jednom se naslovu ipak govorilo nešto više nego o ostalima. Rijeè je, dakako, o premijernoj projekciji filma "Lora - svjedoèanstva", koji je u produkciji matiène kuæe FACTUM režirao prof. Nenad Puhovski. Dokumentarac o najosjetljivijem sluèaju hrvatskog pravosuða u dva je navrata napunio dvoranu teatra &TD, i oba je puta ispraæen zdušnim pljeskom. Nije ni èudo, jer ovdje su izreèeni odreðeni aspekti sluèaja koji tijekom suðenja na Županijskom sudu u Splitu nikad nisu došli na toèku dnevnog reda. Tim povodom s profesorom Puhovskim razgovarali smo upravo tamo gdje je dan prije pobrao brojne èestitke — u teatru &TD.

Javnost smo razbudili

Nitko tko je posljednjih pet godina proveo u Hrvatskoj nije mogao propustiti sluèaj Lore. Koja je uloga filma u aktualnom društveno-politièkom kontekstu?
— Cilj i svrha bilo kojeg dokumentarnog filma o ovoj vrsti problema prije svega je ta da senzibilizira javnost za odreðene probleme, u ovom sluèaju postojanje vojno-istražnog centra Lora. Mi nismo istraživaèki novinari, niti smo pravnici da bismo se bavili pravnièkim ili novinarskim èinjenicama. Nas prije svega zanima emocionalno djelovanje filma i, sudeæi prema reakcijama publike, èini mi se da smo uspjeli u tome da se ljude emocionalno angažira za problem. To je ono što je najvažnije.
Može li ovakav film opæenito utjecati na društvenu svijest? Naime, još uvijek èujemo one — a meðu njima ima i istaknutih figura hrvatske javne scene — koji tvrde da su neki od aktera filma heroji, a ne zloèinci?
— Naravno da može, meðutim, preduvjet je da to bude prikazano tako da to ljudi mogu vidjeti, najbolje na javnoj televiziji. Možda sam previše pesimistièan, ali èini mi se da naša javna televizija, kao i veæi dio politièke i medijske elite, de facto kaska za raspoloženjem graðana. Kad je prije tri godine prikazana "Oluja nad Krajinom" u Latinici — a prikazana je prije svega zaslugom intervencije predsjednika Republike Stjepana Mesiæa — tada je više od 70 posto gledatelja glasovalo za kažnjavanje svih ratnih zloèina. Stav politièara je, meðutim, gotovo unisono bio protiv filma. Tzv. "tiha veæina" reagira puno bolje i elastiènije kad joj pokažete prave argumente nego politièari i dobar dio medija.
Politièka elita, zapravo, ne želi otvarati te teme. Njezina navodna briga za osjetljivost branitelja, za dobrobit publike itd., prije svega štiti njihove interese, a ne interese javnosti. Kada bi politièari i mediji otvorili argumentirani i transparentni razgovor o ovim problemima, èini mi se da bismo mnogo prije došli do onoga zbog èega mi radimo ovakve filmove — do mentalnog kraja rata. On je èinjenièno završio prije gotovo 10 godina, ali u mnogim glavama traje i dalje. Jednostavno zato što pravoga kraja i nije bilo. Svi u ovim krajevima misle da su oni drugi prošli bolje i to je jedna veoma loša startna toèka za bilo kakvu buduænost. Ova mentalna situacija ni rata ni mira, gdje se neke stvari i dalje pokušavaju napraviti s figom u džepu, koristi prije svega onima kojima nije u interesu da se neke stvari saznaju.
Jedan od protagonista ovoga filma neupitno je sudac Slavko Lozina. "Dosje Lozina" još nije zatvoren, kao ni dosjei onih kojima je on sudio. Znaèi li to da bi "Lora - svjedoèanstva" mogla dobiti svoj nastavak?
— Ne znam, mislim da nije problem u Lozini, nego u onima koji su mu dali da vodi tako osjetljiv postupak. To je bila svjesna odluka onih koji su znali kakav je on sudac; ono što se od njega oèekivalo on je i napravio. Koliko ti ljudi koji su njega postavili imaju utjecaja na daljnje odvijanje postupka — to æe se vidjeti. Mislim da æe se proces ovaj put odvijati drukèije, meðutim, i dalje stoji pitanje koje postavlja dr. Viskoviæ u filmu, a to je: "Neæe li se dogoditi, kao i u veæini sluèajeva, da æe biti eventualno osuðena dvojica-trojica izvršitelja i da æe se na tome stati?" Bojim se da je vjerojatnija ta varijanta nego ona koja æe utvrditi pravu odgovornost.

U Europu s figom u džepu

Ipak, globalni trendovi pokazuju i drukèijih naznaka. U predizbornoj kampanji Sjedinjenih Država film kao što je onaj Michaela Moorea, "Fahrenheit 9/11", ipak je jedan od glavnih aktera. Mislite li da bi sliènu ulogu mogao imati i Vaš film uoèi ponavljanja suðenja osmorici optuženika na Županijskome sudu u Splitu, to prije što je onodobno presudnu ulogu odigrao nedostatak svjedoka?
— To je pitanje politièke volje, a kod nas kao da nedostaje minimum politièke volje da se otvori pravi dijalog. Èesto mi se èini da politièka i društvena elita èitav ovaj proces približavanja Europi i prihvaæanja Haaga — koji je, po mojem osobnom uvjerenju, jedan loš sud, ali jedini koji postoji u ovom trenutku — radi s figom u džepu. Zar treba stalno ponavljati da u te procese trebamo iæi zbog sebe, a ne zbog Europe? Evo jednog primjera: gospodin Petar Selem, predsjednik saborskog Odbora za kulturu, prosvjetu i znanost, nedavno je, govoreæi o kinematografiji, rekao kako filmove o zloèinima rade netalentirani umjetnici koji tako pokušavaju pokriti nedostatak talenta. Tako paušalna ocjena ne govori toliko o gospodinu Selemu koliko o stranci kojoj je jedan od istaknutih èelnika.
Jer, ako je to stav HDZ-a i Vlade, onda se ja pitam što je s tim približavanjem Europi i usvajanjem europskih kriterija. Od toga nema ništa dok ne postoji moguænost da se filmovi poput "Lore" ne samo naprave nego i prikažu. Ja nemam financijske moguænosti Michaela Moorea da idem u otkupljivanje dvorana i prikazivanje filmova u njima. Meðutim, u Hrvatskoj, za razliku od SAD-a, postoji javna televizija, koja je zakonom obvezana prikazivati sadržaje od javnog interesa. Meni se èini da ovaj film to jest, jer ono èime se bavi daje jednu moguæu i bitnu informaciju o temi. Po mojem mišljenju, daleko je važniji zadatak javne televizije da prikazuje ovakve filmove nego što je to natjecanje s komercijalnim televizijama u tome tko æe proizvesti lošiju sapunicu.
Kako je uopæe moguæe da najznaèajnija neovisna produkcijska kuæa u Hrvatskoj, kao što je Factum, ne može pronaæi produkcijskog partnera na domovinskom terenu? Pritom prije svega mislim na HTV.
— Problem je u tome što HTV ne želi ulaziti ni u kakve tzv. kontroverzne teme. Osim nekih malih priloga u Latinici, HTV nikad nije snimio niti jedan film posveæen problemu hrvatskih ratnih zloèina, jednostavno zato što se tom temom ne želi baviti. Treba joj objasniti da se njezina javnost ne sastoji samo u uzimanju javnog novca, nego u prezentiranju sadržaja od interesa za javnost. HTV nikad nije raspisao natjeèaj za snimanje dokumentarnih filmova, dakle, on odabire tko æe i što raditi iskljuèivo na temelju svoga ekskluzivnoga kriterija. To je u redu, naravno, ako se za to toj istoj javnosti polaže i raèun.
Bojim se da æe se situacija sada pogoršati zbog èinjenice da HTV upotrebljava novac od pretplate za proizvode komercijalne prirode, kao što su sapunice, zabavne igre, reality programi i slièno. To je besmisleno, jer novac pretplatnika treba koristiti za one sadržaje koje komercijalne televizije poput RTL-a ne rade, bilo da je posrijedi igrani, dokumentarni, školski ili znanstveni program. Komercijalni programi se, po definiciji, moraju financirati sami. Ne radeæi tako, HTV objektivno ide pod ruku s onim dijelom politièkog establishmenta koji ne želi da se otvaraju neke teme iz rata.

Dužnost je pokretati

Hoæe li znakoviti muk kojim je Mate Laušiæ odgovorio na pitanje o odgovornosti biti poèetak ili kraj nove hrvatske šutnje?
— Dužnost je filmskih autora, novinara, a prije svega politike, da pokreæe odreðena pitanja.
Mi, kao filmaši, možemo samo pokrenuti odreðena pitanja, ne možemo odgovarati na njih ili ih procesuirati. To vam je kao u osobnoj psihoterapiji — problem se može potisnuti, ali ga se ne može izbrisati.
On æe prije ili kasnije izbiti van, samo što æe kasnije posljedice biti teže. Mi smo dosad snimili samo nekoliko sliènih filmova, meðutim, do drugih je instancija, pravnih, medijskih i politièkih, da izvade glavu iz pijeska, prihvate štafetu i s njom doðu do cilja.