Je li i vama malo uvrnuto gledati Petra Grašu kako u spotu “Šporke rièi” sjedi na jednoj strani kauèa, cura na drugoj, kad ono u njega uperili ventilator, koji samo što mu košulju ne strgne, a s njezine strane, metar dalje, ništa, bonaca, uporna kao na Mrdujskoj regati. Meni taj metaforièni scenski uragan neravnomjerno rasporeðenih strasti izgleda kao kakva glupava parodija “Poltergeista”.
Ali, više nego gledati, televiziju treba pozorno slušati, uvijek bude nešto veselo. Kao onomad kad je meteorolog Borivoj Èapka u “Dobro jutro, Hrvatska” rekao da nema ništa novo na “vremenskoj sceni odnosno pozornici” (kako nema - vidi Grašu, ko žrtva s Floride?!), a iz offa je na to do nas doprlo hihotanje Fodora i Karmele. Doista, teško se bilo suzdržati... Ili ono kad se podrigivanje iz kuæe Velikog brata èulo u informativnoj emisiji. Nisam èuo na “Vijestima” RTL-a, ali mogu samo zamisliti kakav je tek grupni kes nastao u kontrolnoj sobi Big Brother kuæe kad su èuli što na kauèu valjaju Filip Voloder, zvani Spliæo Fiæo, te Istranka Marina. Mladi i nadasve obrazovani kakvi jesu, raspravljali su o mjestima za izlaske u svojim zavièajima. “U Splitu se ide i u Paganinija, na Žnjanu”, reèe ugostitelj Fiæo. “I u Puli ima jedan kafiæ Paganini”, uzvratila je njegova dobro obaviještena kolegica Marina, što je Filipovoj æelavoj glavuši dalo misliti: “Šta to uopæe znaèi - Paganini?” Ona je briljantno zakljuèila: “Zar to nisu Cigani neki?”
A ja mislio da je Æiæo u Teletini pretjerao kad je ove iz Kuæe svrstao u perad. Kad, evo ga - Fiæo! Ponos Splita grada. Savjet mladim ugostiteljskim snagama punima znanja o klasiènoj glazbi i drugim nebitnim stvarima koje se ne mogu staviti u se na se i poda se, a ni u koktel: “Kad misliš - ne seri!” (Sorry!) Nego, Fiæo, radije uzmi osušena konjska govna u ruku, pa udri po Zdravku - to ti puno bolje ide. Što, niste to gledali? E, ima i toga u Big Brother kuæi. Mislim, bilo je toga i kod Bertoluccija u “Dvadesetom stoljeæu”, ali kod njega su govna koja je pokusao Donald Sutherland imala debelo umjetnièko opravdanje. I bila su svježa.
A možda je Voloder samo proraèunati taktièar, možda kopira “taktiku” onoga Makedonca Zlatka koji je ponosno kenjao o Shakespeareu u njemaèkom Big Brotheru, pa na kraju i pobijedio. Ma kakav Shakespeare (bio jedan disko u Splitu...), kakav Paganini... Samo laganini, nauèit æe oni, hrvatski superstjupid idoli, a dotad - njihovo je kraljevstvo nebesko! I medijsko.
Na sreæu, ne baš u cijelosti. U elitnom terminu za domaæe dokumentarce, srijedom nakon HTV-ova Dnevnika, prije tjedan dana gledali smo neke prave, simpatiène Ciganèiæe, djecu koja ne sviraju kao Paganini, niti bulazne o njemu, nego žive svoj autentièni život u glavnoj ulici Vodnjana, dugoj više od kilometra, s dvjesto kuænih brojeva, a “koja je veæ stoljeæima izlog obrta i trgovine, pozornica procesija i karnevala, stjecište raznih jezika, obièaja i kultura, naroèito slavenskih i romanskih”. Ta “La strada”, kao velièanstvena mediteranska scena, zaslužila je i neki svoj igrani “Amarcord”, jer nije ništa manje slikovita od Fellinijeva Riminija, a možemo samo zamisliti kakve je sve štorije u njoj moguæe iskopati. No, zasad joj je više nego dovoljan dokumentarac redatelja Damira Èuèiæa snimljen poslovièno sjajnom kamerom Spliæanina Borisa Poljaka (ne treba preskoèiti niti montažera Slavena Zeèeviæa, kao ni skladatelja Gorana Štrpca). Oni pak ne smještaju “prave” ljude u kuæu za medijske zamorce, nego im diskretno, u raznim razdobljima dana, posve prijateljski, a ne velikobratski, zaviruju u domove, prate ih na ulici - èitavu tu šarenu galeriju tobože neuzbudljivih likova - od onih Ciganèiæa preko lokalnih zgubidana s pivom u ruci, uvijek na istom pragu, do umirovljenika koji iza odškrinutih škura raspravljaju kako im je nekad davno ulica bila èistija, ali se u to doba umiralo i od obiène upale pluæa... Kao intermezzo na “La stradu” ulete mažoretkinje, ili padne kiša, a na kraju i noæ èiji æe polagani dolazak biti efektno skraæen postupnim montažnim “gašenjem” nebeskih žarulja nad tom jedinstvenom žilom kucavicom istarskog grada.
Nije mi ni u jednom trenutku palo na pamet da se za to vrijeme prebacim na RTL i provjerim da li tamo možda opet prosto zrakom balega leti.
Znam da je prethodna reèenica efektna za kraj, iako Fiæo ne bi shvatio asocijaciju, ali moram reæi još samo ovo: Zoran Šprajc je u Dnevniku, dan il’ dva prije nominacije Velike mame za predsjednicu, “vidovito” najavio: nije više uopæe dvojba Hebrang ili Kosor, veæ - Sanader ili Primorac!? E, da mu je bilo biti Veliki brat pa imati kamere doma kod Sanadera te ne lupetati uprazno hoteæi nadograditi prilog koji je uslijedio, a u kojemu se to “otkriæe”, štoviše, uopæe i ne spominje.