Završetak jesenskog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije obilježen je nedovoljno – u medijima – istaknutim pozivom Crkve na dijalog, toènije daljnjem ustrajanju na dijalogu i suradnji s važnom, èak i previše, stvarnošæu u našom društvu, a to su mediji.
Kad javne medijske institucije klize u žutilo, a tiskani mediji, pogotovo oni iole utjecajni, nastavljaju sa svog žuto-crvenog diskursa tretirati religiju, pogotovo dominantnu Katolièku crkvu, osjeæa se oèito i s najviše biskupske razine potreba da se o tome progovori.
Ustrajanjem na dobrodušnu, mirnu i strpljivu odnosu s medijima, koji ili nastoje marginalizirati vjeru poput HRT-a, ili je još više ako je to moguæe, svesti na – kako oni kažu – maligno tkivo koje je za neke novinare najveæi problem hrvatskog društva, biskupi nasljeduju svog uèitelja Isusa Krista i njegov nauk o okretanju drugog obraza.
Naime, mediji u Hrvatskoj veæ godinama, a pogotovo posljednjih šest, praktièki neprestano proizvode napumpane i umjetno stvorene afere s katolièkim predznakom, diskvalificirajuæi sve pozitivno što dolazi iz krila Crkve pa bila rijeè i o zaštiti radnika.
Takav odnos možemo slobodno prispodobiti pljuskanju o komu govori Isus u evanðelju. Meðutim i sam Gospodin Isus Krist na sudu, kad je dobio pljusku ne okreæe drugi obraz nego traži odgovor: »Ako sam pogrešno rekao dokaži da je pogrešno! Ako li pravo zašto me udaraš« (Iv 18,23).
Crkva danas u Hrvatskoj ima još lošiji tretman nego njen uèitelj na sudištu. Nju se optužuje za sva zla, od megalomanije do socijalne neosjetljivosti, provocira ju se i preko »pevaljki« i preko reality showa, polupismeni, a teološki nepismeni kolumnisti i umišljene književno-novinarske velièine pisanjem o Crkvi dodvoravaju se svojim gazdama.
Može li se tada uopæe govoriti o dijalogu? Naši tiskani mediji nemaju religijskih redakcija, a kao religiolozi služe ili ljudi bivšeg sustava ili pojedinci koji se ne mogu sastati s osnovnim èinjenicama, ne poznaju crkveni život iznutra, ali ga i ne žele upoznati, jer duhovni, socijalni, pedagoški, karitativni i svaki ini rad nije zahvalna graða za proizvodnju skandala i projiciranje vlastite mržnje.
Teško se dobroti izravno izrugivati pa treba naæi neki povod ili ga izmisliti. Analize treba provoditi nijeèuæi stvarnost, o npr. gradnji crkava ili središnjih crkvenih institucija govori se zanemarujuæi bezbožni sustav koji je branio gradnju crkvi, ubrzanu urbanizaciju ili nedavna uništavanja u Domovinskom ratu.
Koja se god tema obraðuje a u kojoj se dotièe Crkva, to se èini jednostrano, kroz uvijek iste žuto-crvene naoèale. U pravilnim razmacima nakratko stišana kampanja ponovo se aktualizira – namještaju se ankete protiv rimokatolièkog vjeronauka, izmišljaju sveæenièke peticije protiv novog zakona o prometu.... Uvijek voðeno logikom što gore to bolje.
Kako tada voditi dijalog, kad jedna strana (novinarska) onu drugu u startu diskvalificira ako ne prihvaæa njene vrijednosti, stavove i teze? S ovakvim novinarstvom kakvo u našoj zemlji sada prevladava, dijalog je nemoguæe voditi. On se svodi na etiketiranje koje provode redakcije i na mlake i zakasnjele reakcije katolièke veæine koje i ne dolaze do veæine medijskih konzumenata.
Autor je sveæenik, župnik u Lunu na Pagu.