Helena Puljiz u raljama POA-e

14.11.2004.

Sluèaj Helene Puljiz, novinarke koja je prijavila prijetnje i ucjene hrvatskih tajnih službi, skida kao s glavice luka sloj po sloj društvene nemoæi, politièke hipokrizije, obavještajnih laži i institucijskog poigravanja ljudskim sudbinama. Novinarka koja je kao žrtva maltretiranja prijavila svoj sluèaj nadležnim institucijama, ukljuèujuæi i Vijeæe za civilni nadzor tajnih službi, malo-pomalo pretvara se u glavnog krivca, kojemu se èak predlaže i testiranje na detektoru laži.
Graðanka koja je neopravdano, na prijevaru i uz pomoæ ucjena, doslovno privedena na saslušanje u sjedište Protuobavještajne agencije, potražila je zaštitu nadležnih tijela za zaštitu ljudskih prava, ali naišla je na zid šutnje, a u nekim sluèajevima i — sumnje. Shvatila je da njezina rijeè u odnosu na rijeè prozvanih službenika POA-e ne vrijedi ništa, a hrvatska javnost je iz njezina sluèaja dobila podsjetnik da su tajne službe u ovoj zemlji još uvijek opasni instrumenti bez nadzora i bez odgovornosti.
Još više nego prethodni sluèaj novinara Ferala i Globusa, koji su se požalili zbog prisluškivanja POA-e, sluèaj Helene Puljiz trebao je demonstrirati funkcioniranje mehanizma zaštite pojedinca od svemoænih tajnih službi, još jednom upregnutih u kola partikularnih politièkih interesa. Meðutim, svakim danom postajalo je sve jasnije kako u tom lancu nešto ne valja.

PRIJETNJE I UCJENE

Helena Puljiz saslušavana je pet sati u prostorijama POA-e, nakon što je na prijevaru dovabljena na sastanak u jedan zagrebaèki kafiæ. Nije dobila službeni poziv za razgovor, niti objašnjenje zbog èega je ona kao slobodna novinarka zanimljiva tajnim službama. No, u tih pet sati shvatila je o èemu se radi. U prostorijama tajne službe ispitivana je o vezama predsjednika Stjepana Mesiæa i bivšeg tajnika Ureda predsjednika Željka Bagiæa, inaèe osumnjièenog za pomaganje odbjeglome generalu Gotovini i veze s kontroverznim tajkunom Hrvojem Petraèem. Pritom je Puljiz izvrgnuta otvorenim prijetnjama: najprije radnim mjestom njezina brata zaposlenog u MUP-u, zatim i povjerljivim podacima o privatnom životu. Tajni agenti nudili su joj zaposlenje u bilo kojoj novinskoj kuæi u Hrvatskoj (!), a zauzvrat od nje tražili da za tajne službe uhodi svoje prijatelje u novinarskim krugovima.
Sasvim logièno, novinarka Puljiz taj je sluèaj prijavila Hrvatskom novinarskom društvu te, još logiènije, Vijeæu za civilni nadzor tajnih službi. I umjesto da cijela prièa završi uvjerljivim objašnjenjem POA-e ili osudom agenata, poèinje saga koja sve više poèinje smrdjeti na zataškavanje.
Grubo reèeno, sluèaj ucjenjivane i maltretirane novinarke uvelike lièi na sluèaj žrtve silovanja. Nakon jedne traume, žrtva u potrazi za pravdom prolazi kroz drugu. Umjesto da Puljiz u Vijeæu za civilni nadzor tajnih službi, osnovanom da štiti graðane od zloupotrebe obavještajnog aparata, naðe zaštitu, ona je izvrgnuta sumnjièenjima, višesatnim ispitivanjima i nagovještajima da od svega toga zapravo neæe biti ništa. I najgore od svega, èlanovi Vijeæa ponudili su joj ispitivanje na detektoru laži. Jer, njezina rijeè ide protiv rijeèi tajnih agenata.
Kao da ponižavajuæi tretman bivše saborske izvjestiteljice dnevnih novina u zgradi Hrvatskog sabora, gdje je za ruku voðena od ulaza do sobe i natrag, nije bio dovoljan, nego je Heleni Puljiz i jasno reèeno da joj se ne vjeruje. I da bi stoga morala, baš poput agenata obuèenih da izbjegnu poligraf, pristupiti testiranju na detektoru laži.
Zakljuèci Vijeæa neæe biti poznati javnosti, nego æe biti upuæeni saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost, a navodno i hrvatskoj Vladi i Uredu predsjednika. Nitko od èlanova Vijeæa ne želi javno ništa govoriti o èitavom sluèaju, javnost ne može doznati postoje li pismeni dokazi o ispitivanju, kao i tonske vrpce sa zapisom saslušanja. Sve u svemu, umjesto da se afera rasvijetli, ona se umata u još dublji mrak. Više doista nije važna ni Helena Puljiz. U prvi plan izbila je trulež sustava koji bi graðane trebao postaviti u zaštitu graðana.
U kuloarima se pojavila prièa kako je Ured predsjednika dobio kratku obavijest iz POA-e da je obavljen informativni razgovor s novinarkom Puljiz, ali tek nakon što je afera izbila. Navodno su na Mesiæev i Sanaderov stol stigli kompletni zapisi o saslušanju, što je Pantovèak demantirao. Banski dvori su to odšutjeli. Šute i politièke stranke, kao i nevladine udruge specijalizirane za zaštitu ljudskih prava. Ponovno nije jasno tko kontrolira tajne službe i zbog èega je nemoguæe dobiti jednostavno objašnjenje o onome što je valjda trebalo biti rutinski informativni razgovor o nacionalnoj sigurnosti.

POBUNJENE ŽRTVE

Što se ova stvar dulje vuèe, svi od nje dižu ruke. Sve je obavijeno tajnovitošæu, konspiracijom, višesatnim vijeæanjem i prebacivanjem odgovornosti. Na kraju æe, po svemu sudeæi, Vijeæe zakljuèiti kako nije bilo nepravilnosti u radu. I nikom ništa. Osim što æe javnost shvatiti kako je tajnim službama dopušteno apsolutno sve: od nezakonitog privoðenja na razgovor, prijetnji i ucjena, do otvorenih poziva na suradnju. Ako se žrtva pobuni, nema opasnosti da æe dobiti zadovoljštinu.
I, što je najgore, ovaj sluèaj Helene Puljiz jasan je signal hrvatskim graðanima da ne pokušavaju prolaziti ovu golgotu. Gotovo je sigurno da više nitko ozbiljan neæe tražiti zaštitu od Vijeæa za civilni nadzor. Ili æe odšutjeti maltretiranje ili jednostavno pristati na ucjene, prijetnje i nemoralne ponude. Pritom æe Hrvatska, da stvar dovedemo do apsurda, nauèiti da obièni graðani u poziciji žrtve svoje tvrdnje moraju dokazivati poligrafom. Jer ministrima to nije potrebno.

Povratak