Laž, ucjena, inat i osveta

20.11.2004.

Slušajuæi i gledajuæi ovih dana sve što se dogaða oko novinarke Helene Puljiz i obavještajaca koji su je ispitivali pet sati ucjenjujuæi je pritom detaljima iz njezine intime, pratio me dvojaki osjeæaj. Kao novinar koji je doživio gotovo identièno iskustvo, gajim prema kolegici prije svega osjeæaj razumijevanja i, dakako, podrške zbog stresa i traume koju prolazi, ali joj, s druge strane, iskreno i pozitivno zavidim. Evo i zašto.

"Pripazi malo"

Sluèaj Helene Puljiz, koliko god u naravi nezamisliv i odvratan za svakoga graðanski i demokratski odgojenog èovjeka, ipak je pokazao nešto iznimno važno, a to je da se danas konaèno u Hrvatskoj više nitko ne može poigravati temeljnim pravima i slobodama graðanina, a da za takvu avanturu ne snosi odgovornost. Barem osudu javnosti, što za poèetak nije malo iako bi, dakako, svi bili sretniji da je hrvatsko društvo u prvim godinama 21. stoljeæa ipak puno dalje odmaklo od tog poèetka.
Za nekoga poput mene tko je bio u koži Helene Puljiz prije sedam godina, toènije 17. prosinca 1997., nameæe se kao središnji zakljuèak upravo to: više nije isto! Zašto i kako više nije isto?
Prvo, ja nisam bio pozvan u kafiæ nego mi je na ulici prišao djelatnik tajne službe, izvadio policijsku znaèku i rekao mi da "obavezno doðem" sutradan u jedanaest sati u policijsku postaju. Naime, u to vrijeme tajni su agenti imali policijske ovlasti, što danas nije sluèaj jer postojeæim Zakonom o sigurnosnim službama graðani se ne moraju odazvati na njihove obavijesne razgovore. No kako vuk dlaku mijenja, ali æud nikada, tako, oèito, i mentalni sklop obavještajaca ostaje uvijek isti, zvala se njihova služba SZUP (1997.) ili POA (2004.).
Došavši na taj razgovor, koji je trajao oko sat i pol, shvatio sam da sam im "zanimljiv" zbog mojih kontakata s talijanskim politièarima i predstavnicima esulskih asocijacija o kojima sam napisao brojne novinarske teme, intervjue i komentare. Obavještajac je sa mnom razgovarao držeæi ispred sebe podeblji "dosje" koji je listao, a koji je, shvatio sam, predstavljao detaljan prikaz mog višegodišnjeg novinarskog rada. Naravno, na kraju je pala i ponuda za suradnju, a da operacija do kraja uspije, posegnulo se i za onom "zlatnom formulom" balkanske špijunaže - intiman život. Èovjek mi je, ispraæajuæi me do vrata, dao jasno do znanja kako oni "znaju" za neke ljubavne veze, štoviše, onako mi je "prijateljski" savjetovao da "malo pripazim". Ulièni traèevi trebali su nadobudnom tajnom agentu poslužiti za "slamanje" sumnjivog novinara i njegovo uprezanje u sustav dominacije tajne službe. Trebalo je sve ispasti onako friendly i džentlmenski: mi neæemo nikome reæi to što znamo o tebi, a ti lijepo suraðuj i cinkaj!
Ukupna politièka i društvena atmosfera u Hrvatskoj te 1997. bila je, dakako, neusporediva s današnjim stupnjem dosegnutih graðanskih sloboda i demokracije. Raspitivao sam se kako zaštititi svoj ljudski i profesionalni dignitet i skinuti s vrata tu opaku službu. Odvjetnici nisu imali jasan odgovor jer - "ništa nije opipljivo". O svemu sam obavijestio tadašnju predsjednicu Hrvatskoga novinarskog društva Jagodu Vukušiæ. No, u okolnostima kada su tajne službe vedrile i oblaèile i kada su kao takve imale apsolutnu podršku tadašnjih državnih moænika, moj rat s njima imao bi efekt muhe koja napada slona. Nije mi tada mogao pomoæi sustav, civilnog vijeæa za nadzor nije ni bilo, državu je kontrolirao jedan voða, jedna stranka i jedna ideologija. U odnosu na taj sustav ja sam bio samo novinar "koji šuruje s Talijanima" i zato ga treba ucijeniti i prisiliti na suradnju. Jedini spas mogao sam naæi u - dišpetu i vlastitoj profesiji. Mnogi su novinari znali za taj moj sluèaj, ali nitko u tome nije vidio temu. Jedna je kolegica ipak uputila novinarsko pitanje prvom èovjeku te službe. Nikad joj nisu odgovorili, ali bio im je to dovoljan znak da im je "operacija" propala. Osvetili su mi se na drugoj strani, okrutno, podlo i prizemno. Oni su to mogli i htjeli.

Prošlo svršeno vrijeme

Danas, sedam godina poslije, neki od vinovnika te neostaljinistièke seanse, bave se daleko finijim poslovima. Primjerice, europskim integracijama! Paradoksalno, zar ne!? Ali neka! Važno je da su neka luda vremena ipak zauvijek prošla. A to znaèi da se više nikada ni jednom novinaru u Hrvatskoj neæe dogoditi moja 1997., a ni Helenina 2004. godina. S time da ne treba zaboraviti da je danas sluèaj Helene Puljiz ipak digao na noge cijelu hrvatsku javnost za razliku od zasigurno brojnih sliènih, a možda i težih sluèajeva u devedesetima, kada je civilno društvo u Hrvata bilo na koljenima.
Eto, zato zavidim Heleni Puljiz jer je hrabro i pošteno platila svoj udio u oslobaðanju hrvatskoga društva od recidiva prošlosti i mraènih tipova. Platila je, iako nije morala.

Povratak