Sve se mislim kako bi krtica bila idealan simbol tajnih službi.
Živi u podzemlju, u vjeèitome mraku, rovari i kopa po utrobi zemlje, svi znaju da je uvijek tu negdje oko nas, a nitko je ne vidi.
Kad kojim sluèajem promoli glavu na svjetlo dana, tu biva toliko kratko da ne možeš biti siguran jesi li je uistinu spazio ili ne.
Tako je i sa špijunima.
U našim ih je redovima bilo i bit æe ih, svi su o tome bar jednom pisali, govorili ili razmišljali, dapaèe, neki od kolega su prozvani agentima i javno, suradnicima Udbe, SZUP-a ili SIS-a, što je u 99,9 posto sluèajeva završavalo tužbama sudu zbog klevete i uvrede èasti.
Ima li danas špijuna u novinarstvu?
Sudeæi po obeæanju agenata POA-e Heleni Puljiz da æe je zaposliti u redakciji u kojoj poželi — ima!
Dakle, bez obzira što je sve više privatnih medija, agenti ne odustaju od uhoðenja novinara, meðutim, neki su od mojih kolega i krivi za to.
Naime, model razmjene informacija poèinje i završava kao i svaki ugovor s ðavolom: da bi netko dobio ekskluzivu, mora kasnije dati nešto i za uzvrat, a nije teško pretpostaviti što — malo obraza i èasti, a to je novinaru, vjerujte, najvažnije.
Jer kad se jednom zaprlja poput krtice, ostaje šporak za sva vremena.