Mesiæ ili nedaæe kreposti

30.11.2004.

Utrka poèinje danas. Naravno, radi se o predsjednièkim izborima, èije se raspisivanje oèekuje. U niskom je startu petnaestak kandidata, prepunih želje, nade i strepnje, hoæe li, možda, njih biraèko tijelo prepoznati kao olièenje vlastitih politièkih projekcija. Ili æe ih odbaciti veæ na poèetku, pa æe se, ne skupivši deset tisuæa potpisa, vratiti spokoju vlastite anonimnosti. Dok neki kandidati, poput studenta-politièara Kristijana Ptièara, brinu tako banalne brige, drugi su se, poput generala Rojsa, okrenuli pjevanju i estradizaciji predsjednièke kampanje. Treæi se, pak, oni s najizvjesnijim izgledima za ulazak u drugi krug spremaju na nastavak karijere u visokoj politici.
Marketinške agencije veæ su napravile dobar posao: rasprodana su gotovo sva mjesta za jumbo-plakate, pa æe nas umjesto Djeda Mraza s njih gledati nasmiješeni predsjednièki kandidati. Tako æe nas i Iviæ Pašaliæ promatrati s dvjesto plakata. Estetika je opet izgubila od politike.
Prvi meðu važnim kandidatima svakako je trenutaèni predsjednik Stjepan Mesiæ koji je još prije tri godine najavio kako želi drugi mandat. Danas mu je glavna briga hoæe li proæi u prvom krugu ili æe se »mrcvariti« u drugom gdje bi mu se šanse dosta smanjile. Svaða sa Sanaderom zbog POA-e, koju je izazvao tražeæi principijelnost nije bila previše promišljena. Tražeæi dogovor u »èetiri oka« s premijerom o šefu tajnih službi, Mesiæ ostavlja dojam kao da nešto skriva ili nudi trgovinu, iako se zalaže za transparentnost rada špijunske službe.
Osim aktualnih politièkih borbi, svaða i prijepora kandidati su se primili i nezahvalnog posla preureðivanja vlastite prošlosti. Time se, naglasimo to odmah, bave gotovo svi. Neki, poput Jadranke Kosor i nemaju puno toga za popravak. Od 1995. do 2004., to je tek »pionirsko razdoblje« za mamute hrvatske politièke scene, koji su na njoj još od pedesetih ili šezdesetih godina prošlog stoljeæa.
Slaven Letica æe, recimo, spremno objasniti zašto je bio savjetnik dr. Franji Tuðmanu ali i zašto je Slobodanu Miloševiæu htio »uvaliti« zdravstvenu reformu. Na napade feministica obrazložit æe svoju ulogu u sluèaju »vještica iz Ria«. Možda æe i crkveni krugovi imati kakvo pitanje za njega.
Predsjednik Republike Stipe Mesiæ, kandidat s najdužim politièkim stažom, ima toliko proturjeènosti u karijeri da bi trebala enciklopedija da ih se objasni. Zato glancajuæi svoj politièki lik, Mesiæ pokušava temeljito relativizirati i objasniti vlastitu politièku prošlost, od najranijih dana do ljeta 2004. Najvažniji se apsurdi Mesiæeve politièke karijere mogu išèitati iz kiosk-biografije »Domovinski obrat«, koju je novinar Ivica Ðikiæ napisao i objavio ovih dana. Knjiga se prodaje za mali novac, pa èitava akcija miriši na dilanje hagiografije recentnog predsjednika.
No, nije rijeè o novom dodatku knjiškom žanru »života svetaca« veæ publicistici koja otvara pitanja i promatra Mesiæev rad na kritièan naèin. Ne previše kritièan, ipak su izbori, ali svi su sporni detalji Mesiæeve bogate politièke biografije tu.
Od Orahovice do Pantovèaka, Mesiæ je uvijek griješio ali greške nije priznavao. Rijeè je o karakteristici koja je svojstvena talentiranim politièarima, onima koji iskrivljuju istinu u svoju korist, da bi nas uvjerili kako to èine za sve nas. Podsjeæanjem na njih, ne umanjuje se Mesiæev talent. Samo se ukazuje da je spreman na sve kako bi ostvario svoje politièke ciljeve.
U predizbornom razdoblju, kad se kandidati važu i ocjenjuju, kad je bitno imaju li izvanbraènu djecu ili tanak bankovni raèun, treniraju li nanbudo ili kartaju belu, zavirivanje u biografije zgodno je za procjenu treba li neka liènost dobiti naš glas.
U spomenutoj politièkoj biografiji vrlo je zanimljiv jedan krupan detalj iz Mesiæevog prvog angažmana u nacionalnoj politici. Radi se o angažmanu iz socijalizma, koji pokazuje Mesiæa kao tipiènog nižeg aparatèika Komunistièke partije. Iako u Sabor nije izabran, kako sâm tvrdi, na prijedlog SK nego samih graðana (dakle, samoupravljanje na djelu), Mesiæ je 1967. za saborskom govornicom zatražio da se pohapse potpisnici znamenite Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. Potpisao ju je, kako znamo, i Miroslav Krleža.
Taj je njegov istup bio »pila naopako« i »imao je funkciju zaštite potpisnike Deklaracije«, navode se Mesiæeve rijeèi u »Domovinskom obratu«.
Vjesnik od 31. ožujka 1967. piše: »Stipe Mesiæ rekao je na poèetku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemaèkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam proèitao tu deklaraciju, rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politièka diverzija koja je uperena protiv socijalistièkog razvoja naše zemlje i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj Narodnooslobodilaèkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, èega se mi ne možemo odreæi i za što su pale velike žrtve, za što su pale milijunske žrtve. Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doæi æe sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda, nego svih naroda naše socijalistièke domovine. Bez obzira na to na koji naèin se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji naèin oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je Deklaracija doživjela apsolutni krah, i da je javnost osudila sve njezine sastavljaèe. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politièki osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivièni postupak protiv odgovornih osoba«.
Tako je Mesiæ okretao »pilu naopako«. Kad je bilo vrijeme da se isprièa žrtvama vlastitog komunizma, prodao im je »foru« da ih je štitio. Time je i vlastiti boravak u zatvoru zbog nacionalizma, nekoliko godina kasnije, zapravo, ponizio.
Od 1990. ima još nekoliko primjera gdje Mesiæ na slièan naèin »brani« nedužne. Svjedoèenje u Hagu bilo je, kaže, u korist Blaškiæa. Odnos prema srpskoj manjini, poèetkom devedesetih godina, u korist demokracije. Najnovija prièa o Željku Bagiæu i Franji Tureku kazuje da ih je Mesiæ samo »trebao« za »odreðene zadatke«, a ne da su mu bili bliski suradnici.
Jednom rijeèju, za Mesiæa i nema »obrata« u njegovu ponašanju, nego je promišljeno sve što èini. Možda bi njegovoj politièkoj biografiji, stoga, bolje pristajao jedan drugi naslov s kioska - »Mesiæ ili nedaæe kreposti«.

Povratak