Tiražno štivo o Mesiæevim vrlinama

02.12.2004.

U relativno kratkom vremenskom razdoblju, i to baš na dan raspisivanja predsjednièkih izbora, promovirana je treæa knjiga o aktualnome predsjedniku Republike i predsjednièkom kandidatu Stjepanu Mesiæu. Prvu je, s ciljem da bude autorizirana a time i »službena« biografija drugog hrvatskog predsjednika, pod nazivom »Graðanin predsjednik« napisao umirovljeni novinar Milan Puljiz. Knjigu »Demokratizacija Hrvatske«, u kojoj se sve vrti oko Mesiæa, objavio je njegov savjetnik za unutarnju politiku Igor Dekaniæ. Samo par tjedana kasnije pojavljuje se i knjiga Feralova novinara Ivice Ðikiæa »Domovinski obrat: politièka biografija Stipe Mesiæa«.
Oko Puljizove je knjige bilo mnogo skandala, a i naèin na koji je pripremana i napisana pokazuje da je mogla zadovoljiti samo one èitatelje koji nièim ne dovode u pitanje Mesiæevu karizmu. Dekaniæ je pak imao ambiciju analizirati sveukupnost hrvatske politièke zbilje, no za širu joj je publiku otežavajuæa okolnost što je više nego logièno da najbliži Predsjednikov savjetnik neæe otvarati ona pitanja koja stanaru Pantovèaka nisu po mjeri.
Sve se meðutim mnogo sretnije poklopilo u treæem pokušaju. Naime, Ðikiæeva je »neautorizirana biografija« zanimljivo napisana, ne bježi od analize niza kontroverznih sluèajeva iz Mesiæeve èetiri desetljeæa duge politièke karijere, a u njoj ima i dosta žaoka na raèun njezina junaka, ali i nekih bizarnih lica koja se motaju oko Predsjednièkih dvora. Ogromna joj je i prednost što je kao broširano izdanje plasirana putem novinskih kioska i što joj niska cijena osigurava ogromnu tiražu.
Sve u svemu, Mesiæ ima mnogo razloga za zadovoljstvo »Domovinskim obratom«, s obzirom da i sam naslov naglašava tko je zaslužan što se Hrvatska iz psihoze mržnje i autokratizma postupno preobražava u tolerantnu demokratsku zemlju. Iako i prosjeènom èitatelju postaje jasno da u Mesiæevoj biografiji postoji niz zaokreta pa i krupnih ideoloških preobrazbi, knjiga nameæe dojam da je aktualni predsjednik pravi lider nacije i da ima izniman politièki instinkt. Autor na nekoliko mjesta, kao i iz više sugovornièkih usta, nameæe tezu da Mesiæ najbolje reagira kad je u najtežim situacijama, naizgled i beznadnima. Tada je, kaže, najhrabriji, najodluèniji, èak i najprincipijelniji, koliko god mu neki potonju vrlinu u potpunosti negirali.
Ðikiæ te teze potkrepljuje dramatiènim prièama o Mesiæevom razlazu sa svojim prethodnikom Franjom Tuðmanom, zatim o energiènom umirovljenju sedmorice generala koji su se nakon treæesijeèanjskih izbora pokušali miješati u državnu politiku, a i jasnim demokratskim stavom u situacijama kad su haaške optužnice dovodile do eskalacije desnog radikalizma, ukljuèujuæi i prijetnje državnim udarom. Pripisuje mu i velike zasluge za promjenu meðunarodnog stava o Hrvatskoj, ponajviše zbog nedvosmislenih istupa u Izraelu i u Jasenovcu, kao i povijesno »ne« Amerikancima u pogledu zahtjeva za slanje hrvatskih postrojbi u Irak.
»Domovinski obrat« ima dakako i prilièno biografskih šupljina, a u nekim se dijelovima autor olako preobražava i u Mesiæeva navijaèa. Kljuèni Ðikiæev problem nije u manjku informacija nego u ideološkim optereæenjima, buduæi da sva zbivanja promatra iskljuèivo iz ljevièarskog ugla. Autoru se tako dogaða da kao svoje izvore u ogromnoj mjeri koristi Mesiæeve prijatelje i suradnike, kao i novinare istog ili sliènog svjetonazora. Meðu njima je, dakako, i nekoliko njih koji su se i razoèarali u Predsjednika, pogotovo kad ih se odricao da ne bi naškodili njegovim pozicijama, no i tu se uoèava njihova politièka bliskost.
Proizlazi da u knjizi o Mesiæu iz drukèijih pozicija govore samo jedan umirovljeni vojni obavještajac, sadašnji predsjednik stranke koja je na izborima 2000. podupirala Dražena Budišu te poznati kolumnist koji i danas žali što je Mesiæev neoèekivani izborni uspjeh zapravo i doveo do propasti koalicije SDP-a i HSLS-a. Ðikiæ se pravda da neki, poput spomenutog Budiše ili Slobodana Budaka, nisu bili spremni govoriti o aktualnom predsjedniku, ali je potpuno nejasno zašto nije tražio oèitovanje njegovih protivnika. A takvih u nizu stranaka i u pojedinim intelektualnim krugovima doista ne manjka.
Posljedica je takve metodologije da se zamjerke na raèun Mesiæeva djelovanja, osim maštovitog objašnjenja zašto je 1967. tražio progon potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku, tièu samo razdoblja 1990. - 1994., kad je kao Tuðmanova desna ruka bio visoki stranaèki dužnosnik u HDZ-u i predsjednik Zastupnièkog doma Sabora. Ðikiæ i njegovi sugovornici stalno variraju temu koliko je Mesiæ uistinu znao ili mogao znati o hrvatskim zloèinima nad srpskim civilima i zašto to nije mogao sprijeèiti, a i u kojoj je mjeri bio Tuðmanov poslušnik u pogledu politike prema BiH, buduæi da je smijenio probosanski usmjerenog Stjepana Kljuiæa. Naposljetku, u knjizi nema gotovo ništa o naèinu na koji je vodio predizbornu kampanju 2000., iako su ga mnogi optuživali da je svoj tadašnji trijumf gradio na produbljivanju ideoloških podjela.

Željko Krušelj

Povratak