Javna televizija ne prodaje dušu vragu

02.12.2004.

Ravnatelj HRT-a Mirko Galiæ i predsjednik Programskog vijeæa HRT-a Zdenko Ljevak preživjeli su prošli tjedan saborsko oèitovanje o izvješæima o poslovanju i radu ravnateljstva i Vijeæa. Vladajuæa HDZ-ova veæina izvješæa je samo primila na znanje. Školskim rjeènikom reèeno, Galiæ i Ljevak zaslužili su ukor pred iskljuèenjem. Ili, ipak, nije tako strašno!?
— Formulacija "prima se na znanje" ne skriva nezadovoljstvo, ali skriva namjere. To vam je kao kada kuvertirate potez, da ga druga strana ne može tako lako predvidjeti. S tom se formulacijom zapravo daje neka opisna negativna ocjena našega rada koja je bila i te kako vidljiva u diskusijama saborske veæine. Ne bi me brinula negativna ocjena kada bi intimno vjerovao da sam je zaslužio. Onda bih kao dobar uèenik pojaèao napore i pokušao na popravnom ispitu ostaviti bolji dojam i bolje nauèiti gradivo. Meðutim, baš je 2003. godina bila uspješna što se programa i poslovanja tièe.
U toj godini smo pokrenuli 24-satni radijski program koji je dobro primljen, pokrenuli smo i 24-satni televizijski program za Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zelanad. U toj smo godini napravili najveæe rezultate u promjeni tehnièke, tehnološke strukture kuæe: gotovo smo u potpunosti digitalizirali ne samo informativne programe radija i televizije nego i ostale programe, tzv. sporovoze. Studiji koji su se gradili deset godina konaèno su gotovi i sad su u upotrebi. Nabavili smo nova reportažna digitalna vozila, televizijska i radijska, koja se prije nisu nabavila 25 godina, podigli smo plaæe... Ne znam gdje nismo napravili neki manji ili veæi korak naprijed. Lijepo je da je to primljeno na znanje, ali bih volio da smo za to dobili podršku. Intimno vjerujem da smo je zaslužili, uz sve propuste koje smo napravili i probleme koje nismo uspjeli riješiti.
Iz rasprave se jasno vidi što to "niste napravili". Niste dovoljno minuta informativnog programa posvetili vladajuæoj stranci. Zamjerilo vam se, primjerice, kako vam Dnevnici poèinju s vijestima iz Palestine umjesto premijerovim posjetom Koprivnici.
Takve primjedbe, na sreæu, na jedno uho uðu, a na drugo odmah izaðu. Tko god je gledao ijedan Dnevnik ijedne strane televizije, mogao je vidjeti da je u vrijeme bolesti i smrti Jasera Arafata Palestina bila tema broj jedan. Tko to nije imao na prvome mjestu!? U toj kritici je toliko loše namjere, lošeg viðenja i loše politike da ja o njoj uopæe ne bih želio reæi ono što o njoj mislim. Ne možemo biti zatvoreni u sebe. Jest, HTV je nacionalna televizija po svojoj definiciji i dominantnom sadržaju, ali to ne znaèi da svaka informativna emisija treba poèeti vijestima iz Hrvatske, a najmanje time što nam rade naši dužnosnici. Vratili bismo se puno unatrag, a ja mislim da smo iz tog razdoblja definitivno izišli i da nas nikakve politièke rasprave o ureðivanju medija, pogotovo površne i neduhovite, neproduhovljene, ne mogu natrag vratiti.
Rekli ste kako vladajuæi nisu skrili nezadovoljstvo, ali jesu namjere. Meni se èini da ni namjere nisu ostale skrivene. Otvoreno se prijetilo èistkama, doduše po profesionalnom kriteriju, ali ipak èistkama?
Volio bih da je to samo lapsus. Ali, kako æete ljude koji zauzimaju tako visoki položaj i odgovornost pravdati time da su upotrijebili krivu rijeè? Oni nemaju na to pravo. Mislim da bi u našoj državi, a pogotovo na mjestu gdje se odluèuje o našoj sudbini, rijeè "èistka" morala biti zabranjena, bez obzira mislila se ona provesti na politièkoj, stranaèkoj, zavièajnoj, rodjaèkoj ili profesionalnoj osnovi. Tko æe tu profesionalnu skalu odrediti!? Politika!? Nipošto! Jer, ako bi politika dobila pravo da odreðuje profesionalne kriterije, onda bi to bili politièki kriteriji. Jedino mjerilo koje je primjenjivo i s kojim se može mjeriti profesionalni rad jest mjerilo struke, njezin etièki kodeks, kodeks profesije. Ali rijeè "èistka" je toliko nespretna i toliko odudara od atmosfere koja vlada u društvu i u novinarstvu da mi je žao kada èujem da netko s njom olako maše. Takav diskurs koji, na žalost, ovaj put nije bio sasvim izoliran. Draže bi mi bilo da je bilo više mjere i u kritici i u pohvalama. Ni jedno ni prugo pretjerivanje nije produktivno.
Zastupnicima su bila puna usta neprofesionalizma, neobrazovanih novinara. Kritiziralo se sve u šesnaest. Gdje je uopæe ta granica kada je zastupnièka kritika u pitanju?
A tko to treba ustanoviti granicu — razinu obrazovanosti na televiziji? Obrazovanih i neobrazovanih ljudi ima posvuda. Ima ih i u Saboru. Ima ih i u novinarstu. Ja nikada neæu braniti sve svoje kolege, jer i sam vidim da kod nekih, uza sav njihov talent, ambiciju i energiju koju ulažu, ponekad nedostaje elementarnog znanja. Ali, uvijek æu braniti profesiju od ovakvih optužbi, paušalnih i generalnih. To jednostavno nije smislena kritika nego kritika koja ima politièke motive, a to struka ne zaslužuje. Struka je uèinila puno na svojoj politièkoj emancipaciji, na stvaranju svoga profesionalnog identiteta. Na tom treba uèiniti i više jer i ja sam nezadovoljan razinom profesionalnosti, ali kada ja govorim o profesionalnosti iz svog 35-godišnjeg novinarskog iskustva, ja znam na što mislim.
No, neki od ovih naših vrlih zastupnika koji su govorili o profesionalnosti ne znaju o èemu govore. Njima je neprofesionalno nešto zato što nisu u prvom planu. Uostalom, mogao bih kazati da u dva dana rasprave u Saboru, uz dva moja istupa kojima sam branio bilancu HRT-a, nisam na televiziji dobio ni jedne sekunde. Pa što! Moj utjecaj na operativni program je zanemariv ili nikakav, pa neka i drugi ljudi koji imaju manju odgovornost za HRT od mene pristanu na ista pravila ponašanja. Neka se ne miješaju u operativnu politiku! Ako nisu zadovoljni generalnim programskim usmjerenjem, imaju Vijeæe za to zaduženo, ako nisu ni s Vijeæem zadovoljni, imaju druge zakonske naèine da to promijene. Saboru stoji na raspolaganju sve, pa neka Sabor, ako ima petlje ili razloga, upotrijebi tu moæ i preuzme svu odgovornost koja iz toga proizlazi.
Dobro, je li onda zastupnici, poglavito veæine, nemaju petlje ili nemaju hrabrosti?
Još jednom se potvrdilo ono što je manje-više znano, od kada je televizije i otkada je vlasti — da svaka vlast želi imati utjecaj na televiziju. Stvar je društvenih okolnosti i otpornosti same televizije te ljudi koji na njoj rade i vode je, hoæe li tim utjecajima pružiti otpor ili æe im se olako pokloniti i pristati na ulogu sluškinje politike. Moje iskustvo životno i profesionalno, domaæe i vanjsko, pozitivno i negativno, govori mi da treba obuzdati pretenzije politike da se miješa u pograme. Od miješanja nitko nije imao koristi. Mediji moraju funkcionirati slobodno i samostalno, ali i odgovorno, ako hoæete, odgovornije nego što to sada èine. Demokracija može dobro funkcionirati i sazrijevati ako ima medije koji æe davati jasne signale i vlasti i javnosti da se nešto dogaða, dobro ili loše.
Rekli ste tijekom rasprave da ste i sami svjesni manjkave profesionalnosti nekih novinara, ali da to ne mislite rješavati dovoðenjem u pitanje neovisnog novinarstva. Što to zapravo znaèi?
Kao da sam anticipirao one diskusije koje bi izvele profesionalnu èistku. Treba s ljudima raditi, odraðivati bolji urednièki i mentorski rad, osigurati usavršavanje, organizirati doškolovanje. Mi na HRT-u omoguæujemo našim novinarima sve. Plaæamo im postdiplomske studije ako žele, prisiljavamo ih da završe studije, omoguæujemo im seminare u inozemstvu. Na tome treba više i sustavnije raditi, ali nipošto se ne smije kazati; razina slobode i samostalnosti je otišla predaleko, ajmo je malo vratiti natrag dok profesionalnost ne dosegne ostvarenu razinu slobode i neovisnosti! Ne možemo gušiti jednu vrijednost da bismo prikrili drugu slabost. Mislim da je pred svima koji vode novinarsku profesiju da s najveæom pažnjom rade na usvajanju etièkih vrijednosti. Naše novinarstvo pati od nedostatka etiènosti! Ne samo profesionalnosti, nego elementrane etiènosti; da poštuje èovjeka, i da poštuje istinu kao jedinu vrijednosnu orijentaciju!
Nevolja je što je oko nas pravih uzora malo.
Mediji i jesu slika društva, ali i oni mogu proizvoditi iskrivljenu ili uljepšanu sliku. Mi jesmo slika društva, ali u toj slici moramo vidjeti sebe i nastojati da popravimo ogledalo.
Možda je odraz što su ga vidjeli u ogledalu i zabrinuo zastupnike kritièare. Žele li oni promijeniti ogledalo?
Vi možete promijeniti ogledalo koliko god hoæete, ali samim time neæete izgledati ni ljepše ni ružnije. Ostanete li isti, s novim ogledalom slika se ne mijenja.
Druga velika zastupnièka primjedba bila je vezana uz komercijalizaciju programa. Kažu zastupnici da se radi o nedopustivoj komercijalizaciji nauštrb kulturnog programa, obrazovnog...
Ajmo pogledati sinoænji (razgovar je voðen u utorak op.a.) program. Latinica, je li to komercijalizirana emisija?
Jest za Slavena Leticu koji tvrdi da Latin vodi kampanju za Stipu Mesiæa.
A sinoæ je baš gostovao ministar Hebrang. Nakon toga je emitiran jedan odlièan BBC-jev dokumentrani film, pa emisija Otvoreno koja, po mojemu mišljenju, postaje jedna od stožernih emisija javne telvizije. Ajmo uzeti što æe biti veèeras. Opet dokumentarac, ili o našem podmorju, opet jedan naš autor, Joško Martinoviæ, pa zabava. Ne kažem da nismo napravili korak dalje u organiziranju sadržaja s kojima se možemo bolje suprotstaviti komercijalnim televizijama. I uspjeli smo, jer naša gledanost nije ništa izgubila, štoviše raste posljednjih mjeseci. Dakle, prièe o komercijalizaciji, kada se postave na apsolutnoj, rezolutnoj, kategoriènoj osnovi, po mom sudu više brane komercijalne televizije nego što napadaju javnu.
Mi smo svjesni naše odgovornosti, svjesni smo da moramo informirati i mislim da tu funkciju zadovoljavamo. Moramo i zabaviti, i tu funkciju sve više zadovoljavamo. Ostaje treæa funkcija — obrazovati, ali nije li BBC-jeva dokumentarna emisija i obrazovna emisija. Nije li "Hrvatsko podmorje" i obrazovna emisija? Zar vrhunski film ne obrazuje? Fetišiziraju se stvari umjesto da se rašèlane. Slažem se s onim kritièarima koji kažu da treba uravnotežiti odnos izmeðu javnog i komercijalnog sadržaja.
Javna televizija, da bi opstala i saèuvala gledanost, ne smije vragu prodati dušu, ali istodobno mora biti bliska gledatelju. Neka se pogleda europsko iskustvo: gdje je danas RAI u odnosu na Berlusconijeve televizije, ima li meðu njima bitne razlike? Pa, èak i BBC proizvodi i te kako znaèajne komercijalne sadržaje. Uostalom naš "Milijunaš" ili "Najslabija karika", proglasili ih vi komercijalnim ili obrazovnim, BBC-jevo je patentirano èedo. Jednostavno, danas više nema toga kineskog zida izmeðu javne i komercijalne televizije. Krutu podjelu brane još oni koji ili ne znaju o èemu govore, ili dobro znaju o èemu govore pa bi htjeli da ponovimo pogreške nekih tranzicijskih zemalja i da HTV više ne bude konkurentan.
Dakle, nema nam druge neko se pomiriti s bezbroj telefonskih glasovanja koji donose neke kune, s brojnim vanjskim produkcijama...
Nije nam prvi cilj da telefoni donesu kune, premda ne krijem da je svaka kuna važna, glavni je cilj da se uspostavi interakcija s publikom i da gledatelja u fotelji prodrmate i tražite njegovo mišljenje. Nije nam cilj da u vanjskim produkcijama nekome povlaðujemo ili nekoga preferiramo. Cilj je da angažiramo one koji znaju raditi. Primjedba da suradnju moramo uèiniti transparentnijom i primjedba da sve moramo staviti u isti položaj pa izabrati najbolje, pritom stoji. I o tome æemo voditi raèuna, da se ne ponovi u iduæoj godini.
Dobro, ima li konkurencija nešto na što ste ljubomorni, što biste voljeli imati na HRT-u?
Naravno da ima. Ne mislim da smo samo mi dobri, da je sva izvrsnost na našoj strani. Ima i te kako dobrih voditelja, autora...
Ima kad ste im dali dobroga kadra, koji onda primate natrag.
Nije to ništa neobièno. Onaj tko je vani pratio kadrovska kretanja poslije dolaska konkurencije, mogao je uoèiti da su ljudi putovali i naprijed i natrag, i da se obièno kupuje povratna karta, ali se uvijek ne upotrijebi jer joj istekne rok valjanosti. Mi smo uzeli neke ljude natrag jer su kvalitetni, jer su važni kao pojedinci i jer je povratkom odaslana važna poruka onima koji bi htjeli otiæi, da je ipak na HRT-u bolje. Zato i dalje tvrdim — sloboda rada, uvjeti rada, tehnièke i produkcijske moguænosti, kod nas su još uvijek najbolje u Hrvatskoj.
Sad bi vam zastupnici rekli da niste odluèni, da ste nesposobni smijeniti i otjerati neke urednièke male bogove?
Ne znam što pod odluènošæu misle i gdje je moja neodluènost. Ja sam smijenio i otkazao kada sam za to imao uvjete i razloge. Nemojte zaboraviti da glavni ravnatelj nije apsolutist. Njemu zakon ne daje ovlasti da s ljudima distribuira kao sa žetonima za kartaškim stolim. Sva je sreæa da to nisam mogao, ni htio, ni èinio. No, bio sam odluèan kada je trebalo, prije svega kod odluke da napravimo taj korak prema modernizmu u programu i tehnièkoj logistici. Ljude smo štitili i štitit æemo ih sve dotle dokle to možemo, ali ne od nerada. Sada dolazi vrijeme odluènosti u sukobu sa svim oblicima nerada. Svaki odjel koji se može identificirati, do najnižih razina, prijeæi æe i ocijeniti liste sa svim ljudima da se vidi tko koliko radi. Oni koji ne rade, oni koji ne zadovoljavaju, morat æe se bogme zabrinuti. Ili æe poèeti raditi i zadovoljiti kriterije radnog mjesta, ili æe morati otiæi.

Povratak