Treba li nam medijski pravobranitelj

02.12.2004.

Dvadeseto je stoljeæe bilo stoljeæe borbe za slobodu medija, dvadeset i prvo æe biti stoljeæe borbe protiv zloupotrebe te novosteèene slobode, tvrdi doajen Božo Novak. Hrvatski je sluèaj dovoljno rjeèit: nakon socijalistièke revolucije, nacionalne kontrarevolucije i pobjede prodemokratske fronte, moæ se medija bitno poveæala, a zloupotrebe nisu smanjene. Dapaèe. Nakon vladavine samoupravnosocijalistièke doktrine "ogranièenog medijskog suvereniteta", prvih deset godina naše demokracije politièka se zloupotreba medija zasnivala na dobro organiziranom, masovnom sluganstvu novinara.
Mrvljenje politièke moæi od 2000. do danas, stvorilo je dva osnovna tipa medijskih zloupotreba. Prvi obuhvaæa sve moguæe konkurentske interesne sukobe — od vlasnièkih do "idejnih" — a drugi masovno kršenje prava èitalaca i gledalaca… Baš to masovno kršenje svih moguæih prava gledatelja i slušatelja glavni je oblik medijske zloupotrebe danas. Kako on proizlazi iz manipulativne naravi temeljnih društvenih odnosa, urešenih predatorskim crtama tranzicijskog kapitalizma i politièkim folkom europske provincije, nada u neki novi politièki obrat posve je izlišna.
Odgovornost mora preuzeti civilno samoorganizirano društvo, koje uz pomoæ "poštenog èinovništva" i uglednih medijskih pojedinaca mora stvarati i nametati nove kriterije. Tri su razloga zbog kojih je u nas medijski ombudsman nužan: prvo, treba nam jaki pojedinac: samo vijeæe bi bilo neuèinkovito ili nereprezentativno. Drugo, u posljednjih se 20 godina u nas profiliralo toliko kompetentnih i moralno vjerodostojnih osobnosti na medijskoj sceni da bi izbor bio moguæ. Treæe, erupcije politièkog nemorala koje ovih dana potresaju hrvatsko društvo samo su simptom krize koja medije obvezuje da se za ono što æe tek doæi pripreme i temeljito i brzo.

Povratak