VL: I kako to mislite izvesti?
LILIÆ: Još o tome razgovaramo. Za savjet sam se obratio i redatelju Kreši Dolenèiæu, koji u tome ima golemo iskustvo. Režirao je i Tuðmanov i Šuškov sprovod, a postavljao je i operu u Pekingu. Prema tome, sigurno mi može pomoæi. Da, režirao je i mimohod na Jarunu.

VL: Kako to da emisija nije raðena za HRT?
LILIÆ: Razgovarao sam s upravom HTV-a o odreðenom angažmanu u smislu radnoga odnosa. I ja i rukovodstvo HTV-a smatrali smo kako bi bilo dobro da svoju novinarsku karijeru završim gdje sam i zapoèeo prije 30 godina. Po obièaju, bio sam neodluèan. Za to snosim krivnju.

VL: Jeste li oduvijek radili samo televizijsko novinarstvo?
LILIÆ: Poèeo sam raditi u Plavom vjesniku. Bilo mi je 16 godina. Urednik Plavoga vjesnika bio je Pero Zlatar. Bio sam dopisnik iz Drniša i Šibenika i dobio sam tri zlatna nalivpera kao najbolji dopisnik. A onda nakon vojske, u 20. godini, dobio sam posao na televiziji, naravno, po vezi. Predstava s Budišom

VL: Tko vam je bio veza?
LILIÆ: Bila je to šibenska veza: Ante Panjkota i Frane Herceg. Vezu je sredio moj otac. Ja sam htio postati glumac, èime je moj otac bio zgrožen: "Kakvi glumci, to su zgubidani" On je bio inženjer rudarstva, oèekivalo je da i ja završim neki tehnièki fakultet. Nisam bio osobito dobar uèenik u Gimnaziji, pa me otac poslao u rudnik. Kao srednjoškolca više me zanimao angažman u omladinskoj organizacijii. Vodio sam programe kao konferansje, a Dražen Budiša pjevao je i svirao saksofon. Odlièno je pjevao.

VL: Kakav je bio tadašnji Budišin repertoar?
LILIÆ: Parkovi, parkovi srca grada, parkovi, srca mog, la, la Poslije, upisao sam jugoslavensku književnost. Smatrajuæi da mi fakultet zapravo i ne treba, to se oduljilo. Studij sam nastavio nakon 12 godina. Imam brata i sestru, i nitko nije bio diplomirao. Kad sam ja napokon pokazao diplomu, moj je otac od uzbuðenja dobio srèani udar i jedva je preživio.

VL: U tih trideset godina, što ste sve radili na HTV-u?
LILIÆ: Bio sam novinar, urednik, voditelj Dnevnika, 1992. glavni urednik, a onda sam dvije godine bio savjetnik direktora Antuna Vrdoljaka

VL: Što radi jedan savjetnik na HTV-u?
LILIÆ: Vrdoljaku sam rekao da neæu dolaziti u svoj ured u Dežmanovoj i da neæu dolaziti na kolegije, da æu mu pisati izvješæa svakih petnaest dana. Prvo izvješæe od devet kartica poèinjalo je ovako: "Promišljajuæi odgovorno o svojoj funkciji savjetnika generalnog direktora za program, sjetih se one povijesne uzreèice da pametnom savjet ne treba, a budala ga ne zna koristiti." I onda sam dalje pobrojao što je dobro, što nije dobro, što bi trebalo mijenjati. Tada je jedna skupina poslovnih ljudi kupila Croatia Records, i tamo sam stupio u radni odnos.

VL: Gdje je bila jaèa cenzura: u komunizmu ili pod HDZ-om?
LILIÆ: Bilo je prilièno cenzure u komunizmu, bilo je dosta cenzure i za vrijeme HDZ-a. Zato ja toliko istièem program Za slobodu. Tu nije bilo nikakve cenzure, jer velik dio politièara tada je bio u skloništima, a do nas se nije mogao ni doæi. Pokosili su sve živo oko zgrade HRT-a i stavili mine. Došao tako prvi sekretar jugoslavenske ambasade na razgovor - Hrvatska je još bila dio Jugoslavije - i ja ga upozorim da ne ostavlja automobil i vozaèa u dvorištu gdje su mine. U 12 sati zasviralo na uzbunu, vozaè iskoèio i auta i odnijelo mu nogu Nekoliko mjeseci nitko nam nije mogao priæi i mi smo nekoliko mjeseci fenomenalno radili.

VL: Jeste li kao urednik ispunjavali te cenzorske zahtjeve?
LILIÆ: Imam razvijen visok stupanj autocenzure. Osjeæajuæi odgovornost prema tom poslu, mnogo sam tekstova vratio autorima kao urednik Dnevnika. Mislim da je odgovornost mnogo veæa na uredniku za ono što æe se objaviti, nego na onom tko napiše tekst. Komentar nisam nikada dirao, jer to se ne radi.

VL: I kada je po vama na Televiziji bilo najbolje?
LILIÆ: Imali smo sreæu da smo imali generalnog direktora Branka Puhariæa, koji je vodio sve ratove s politikom. Inaèe, najbolje razdoblje za novinarstvo bilo je dvije godine prije raspada Jugoslavije. Nitko ništa nije pitao. Druga je stvar što je 1973. nastao pomor u novinarstvu. Na primjer, na HTV-u je radio Mirko Bolfek, koji je vodio èuveni razgovor s Bakariæem, gdje ga je dosta ispljuskao. Bakariæ je rekao: "Neæe sa mnom razgovarati taj Francuz." Jer, Bolfek je prije bio u Francuskoj, a žena mu je bila Alžirka. Branko Puhariæ nakon toga ga je unaprijedio za odgovornog urednika dokumentarno-informativnog programa HTV je preživio to razdoblje kada je u Hrvatskoj bila intelektualna, privredna, kulturna sjeèa. I to je vjerojatno razlog što je zagrebaèka TV nastavila s kvalitetnim programom. Imala je kontinuitet, napredovala je, razvijala se. Bila je odlièna televizija, osim humoristiènih emisija. Humor je doista bio diskutabilan. Obrad najbolji urednik

VL: Sjeæate li se svog prvog Dnevnika?
LILIÆ: Sjeæam se. Nikad ga ne bih vodio da se Silvije Hum, koji ga je inaèe vodio, jednog dana nije napio. Došao je u redakciju u šest sati pijan. Tako su mene odredili. Meni su najave skupljali i nosili na WC. Povraæao sam od straha. Do 19.20 sati bio sam na WC-u. Do tada nikada ništa uživo nisam vodio.

VL: I kako je ispalo?
LILIÆ: Mucao sam, sricao, ajmo reæi da je ispalo korektno.

VL: Tko je po vašem mišljenju bio bolji voditelj Dnevnika od vas?
LILIÆ: Po mom mišljenju, do 1990. Obrad Kosovac. I on je patio od velike treme. No, odlièan je poznavatelj televizije. Shvaæao je da Dnevnik uvijek mora biti slika: ako nije bilo snimljenog materijala, uvijek je tražio neku fotografiju. Jako dobar urednik Dnevnika. Bila je cijela jedna generacija najboljih urednika Dnevnika: Gradimir Agbaba, Vladimir Fuèijaš, Obrad Kosovac i Silvije Hum Gordana Grbiæ bila je takoðer dobra voditeljica. Istina, došla je na televiziju zato što joj je otac bio dopredsjednik Sabora, ali bila je i jako dobra. Na HRT se dolazilo po vezi, ali se izmeðu više ljudi koji su imali vezu ipak birala najveæa kvaliteta. Kako sam ja bio kuæni prijatelj Gordane Grbiæ i njezinog tadašnjeg supruga, veli on meni: "Daj, poguraj moju malu." Sve se dogovaralo u birtiji, a onda još na partijskom sastanku. I nakon dva dana, ja kažem: "Gordana postaje urednica Dnevnika". Nakon jedno dvije godine, nju su skinuli s tog mjesta. "Pa kako", ljutila se Gordana. "Isto kao i druge", velim joj ja.

VL: Tako se kadroviralo i nakon 1990.?
LILIÆ: Normalno. Ako mi netko preporuèi dvojicu po jednako jakoj vezi, ja æu ipak izabrati kvalitetnijeg. I ja sam došao na HRT po vezi. Ja ne bježim od toga. Ja sam uvijek za vezu. Došao sam po vezi i stavljao sam ljude po vezi. Televizija je zahtjevan posao, radi se danonoæno. Do 1994. nije se gledalo ni kakvi su novci. Naravno da sam preferirao onog koga poznajem i koga mi preporuèe da je pametan, pošten, marljiv. Gaf s Titom

VL: Unatoè tako burnoj televizijskoj povijesti, postali ste televizijska ikona po jednoj reèenici iz 1980., "Umro je drug Tito." Je li toèno da ste tu reèenicu vježbali nekoliko mjeseci prije Titove smrti?
LILIÆ: Titovu smrt oèekivali smo nekoliko mjeseci. Reèeno mi je da æu tu vijest objaviti na JRT-u. Sa svojom èuvenom tremom, bio sam jako zbunjen, pa sam èitajuæi opet poèinio lapsus. Dana 4. svibnja doznao sam u tri sata da æu morati to proèitati. Tekst je, èini mi se, glasio: "Predsjednik Socijalistièke Federativne Republike Jugoslavije i CK SK Jugoslavije narodima i narodnostima Jugoslavije objavljuje da je umro drug Tito." A ja sam proèitao: "Predsjednik Federativne Republike Jugoslavije..." Ono "socijalistièke" sam preskoèio.

VL: Jeste li ikad sreli Tita osobno?
LILIÆ: Nisam. Ali sam zamalo postao Titov savjetnik za informiranje. Bio sam na listi kandidata savjetnika za informiranje kao predstavnik iz Hrvatske. Nisam to postao, jer moga prethodnika nisu smijenili kako se oèekivalo. Ali htio sam reæi drugu stvar. Bujaliæ je s Titom radio dokumentarac o povijesti Partije. I Tito je u kameru isprièao kako ga je za vrijeme bombaškog procesa 1936. uhitio neki žandar Anzuloviæ. Kada je u Karaðorðevu bila projekcija, ondje se zatekao i Branko Puhariæ, koji je rekao Titu da njegov sin danas radi na HRT-u kao novinar. Tito je tražio da se izbaci taj dio njegovih sjeæanja, da Anzuloviæ ne bi imao problema sa svojom okolinom.