hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Nije šija, nego ustašija!

13.12.2004.

Kad su slike zadarskog maskenbala zapljusnule novinske naslovnice (što im je bilo glavnom svrhom), bio sam pomislio: Gle, Jakov je Sedlar opet zajašio vjetar. On snima. (V)aralica i opet je nešto napisao, eto ti scenarija: Bodro marširaju èetveroredi, da se sve praši, milina je gledati. Uostalom, umjetnièka sloboda u principu jest beskrajna. U kadru vidiš one koji sebe reklamiraju domobranima, a nose se kao ustaše. Na filmu moguæe je sve. Kod Williama Shakespearea Grci, te Rimljani, govore »amen«, a za Bohemiju kaže se da je na moru. Krabulje krabuljnog plesa zadarskoga (kod Verdija: Un ballo in maschera) k tomu slave pradavne »prosinaèke žrtve«, koje doduše, ni kao domobrani, još manje kao ustaše, nisu mogli biti. Prava žrtva tog prosinaèkog dana zadarskoga jest obièna ljudska pamet. U ovom trenutku u Hrvatskoj najviše nedostaje obièna ljudska pamet, a ovo zato što je nju nemoguæe uvesti. Neke obiène stvari prorijede se, postanu bizarne i neobiène. Neke bizarne stvari uèestaju, postanu obiène, svakidašnje, rutinske. Obièna ljudska pamet zna se pobuniti, ali niti s tom pobunom, a niti s njom samom, s pameæu naime, u Hrvatskoj se više ne raèuna ozbiljno. Što nikako nije pametno.
   
   

Povorka dobrano uranila


    Ipak, zadarske su krabulje, èim su onako zapljusnule novinske naslovnice (što im je, rekoh, bilo glavnom svrhom), skandalizirale Hrvatsku. Mediji pokazale su stvar kakva je ona bila: u svoj njezinoj maskiranoj golotinji. Trebalo je dan ili dva, što je u medijskom društvu užasno puno vremena, da se nekako iznaðe prava (u smislu autocenzure) odobrena razina pristupa. Obièna je ljudska pamet bila na sto èuda, ali svakojaki obziri nalagali su – obzir i oprez; dakle pristup koji obièno obilježi državni razlog. (Još sasvim nedavno neke su novinarke tvrdile da je lagati za državu nešto skroz-naskroz moralno, skoro pa junaèki èin.) I to kako je Hrvatska kakva je ona danas tako dugo probavljala ovo bez sumnje skandalozno ukazanje u Zadru možda je po samo po sebi još veæi skandal od samoga maskenbala. Nijedan noviji dogaðaj ne svjedoèi bolje o njezinim frustracijama s njezinim vlastitim podjelama i dilemama. U tom smislu, samo ovo ukazanje valja vrednovati pozitivno. Bolje je da znamo na èemu smo, u kakvoj zemlji živimo (sve dok to moramo), i s kim. To je, naime znati, uvijek bolje nego se obmanjivati. Onaj tko se obmanjuje – a svi smo tome skloni jer je tako komotnije – taj bi mogao propustiti posljednji vlak. Za mnoge je, naprimjer u Njemaèkoj, ovakav propust tridesetih godina prošlog stoljeæa znao biti fatalan: propustiti posljednji, paèe zadnji vlak, to je moglo znaèiti da ti baš takva krabulja zakuca na vrata, a da je neæeš umiriti krafnom ili jabukom. Ja se osobno najviše bojim da ne zalutam u kakav Wellsov vremeplov, koji bi me odnio u nesretnu 1941, kad je ova zakrabuljena starèad bila mlada, i kad je radila na zaslužbi svojega odlièja. Ovako, godine 2004. sve se doima karnevaleskno. No ako se pak uistinu radi o karnevalu, povorka je dobrano uranila: doba uzobalnih karnevala još je daleko, premda se èini da je za neke karneval upravo uvijek.
   
   
Sušta istina


    Hrvatska jako se naginje udesno, kao i njezini vlakovi. Koji je od njih – zadnji?
    Ja naravno znam, šutljiva veæina neæe odobriti ovaj moj uvid, a to veæ i zato što šutljiva veæina nikada ne vidi prst pred nosom. A za veæinu èak i vas koji sada prelijeæete ovaj moj tekst, moja interpretacija zadarskog ustaškog maskenbala bit æe paranoièna: što to imade zajednièkog sa 1941.? Naposljetku, to je samo starèad koja je provalila u fundus nekakvog teatra, tu i tamo po koji zavedeni mladac; Paveliæeva slika kao ikona. I to je sve što tu ima. Uostalom, starèad, po vlastitom priznanju, na isti je ovaj naèin, u istoj ikonografiji, s istim ikonama, pod istim odlièjem, marširala i ranijih godina, da ne kažem, skoro oduvijek. I nitko se zbog toga nije posebno uzbuðivao!
    Eto, ja se uzbuðujem. I to ne zato što bi netom izreèena tvrdnja bila neistinita, veæ naprotiv, što je ta tvrdnja, baš ta tvrdnja, sušta istina.
    I time dolazimo do cruxa stvari. Na taj je crux (i.e. križ) raspeta Hrvatska – oprostite mi na ovoj bogoslovnoj slièici koja inaèe ne bi spadala u moju intelektualnu opremu – a svi nekako gledaju na drugu stranu; svi, dakle, i oni koji se skanjuju, a i oni koji potiho odobravaju.
   
   
Manekeni, modeli i fakini


    Dakle, èim su te nesretne slike došle u hrvatski medijski prostor, medijski je prostor odmah predložio i naèin kako da se one pasteriziraju, kako, dakle, da se uèine neškodljivim, kako smrad koji se iz njih širi ne bi javnome mnijenju baš bio nepodnošljiv. U doba »crne smrti« u Firenci, Fjorentinke nosile su pred nosovima rupèiæe umoèene u ocat. Medijski su inžinjeri javnog mnijenja odmah predložili takve rupèiæe: Ustaške krabulje, pomalo posprdno, krštene su kao – nosaèi ustaških i domobranskih uniformi. Potom, kao nosaèi Paveliæevih slika. Ovo, ali, zvuèi, kao nosaèi zvuka, jer u Hrvatskoj se dobro èulo, krabulje su i pjevale stare napjeve, koraènice, podoknice i marševe. Dakle, zadarska je starèad, u borbenom stroju, u bojnoj liniji, naprosto jedna milozvuèna muzièka linija! Kao nosaèi uniformi bilo bi ih toènije krstiti modelima, paèe manekenima, a kad se aludira da su bili nosaèi slika, stara bi zagrebaèka rijeèca za njih bila fakini. Manekeni, modeli i fakini u tako poodmakloj dobi doimaju se doduše skaredno, ali zašto bi ljepota, odrješitost, milozvuènost bile privilegija mladih i lijepih?
    Potom, u drugom koraku, mediji pisali su ustaše pod navodnicima: »ustaše«, dakle, tobože ustaše, navodni ustaše, nabijeðeni ustaše, reèeni ustaše.
    Starèad pak mirno uzvraæa: Pa mi to jesmo! Mi smo to oduvijek bili. Nismo mi nikakvi manekeni, krabulje, modeli, fakini. Mi smo, braæo, ustaše! Mi smo to oduvijek bili, i nitko se zbog toga nije uzbuðivao.
   
   
Povlaðivao i sam vrh države


    Dodat æu: Èak naprotiv! Ne samo da se nitko nije uzbuðivao, nego nam je povlaðivao i sam vrh države. Moæna politika, koja je u Hrvatskoj oduvijek bila politika moæi, ako ne baš neizravno, a ono na sve druge moguæe naèine, u stvari nas je podržavala. Ne samo da nas je tolerirala. Mi smo veæ oduvijek bili tvrdoga mnijenja da èinimo Bogu ugodnu i narodu milu, dakle, posve odobrenu stvar! Èak se ni u Zadru, gdje neki kleveæu našega ljubljenog voðu poglavnika da ga je prodao talijanskim fašistima, nitko nije osobito protivio. Èak i oni koji su nam se svih ovih godina smijali, èinili su to potajice, itekako dobrto znajuæi zašto im je pametno smijati se iza zatvorenih vrata.
    Pa u èemu je sada stvar?
    Mojim æe èitateljima možda zazvuèati malo èudno: no meni se èini da je pitanje zadarskih ustaša, meðu koje je kanda sluèajno flanirajuæi »zabasao« lokalni poglaviti hadezeovac, potpuno na mjestu. Gotovo da poèinjem za njih imati razumijevanja. I o tome se uglavnom baš i radi.
    Samo dan kasnije svima je u Hrvatskoj svanulo da podvala s »nosaèima« neæe uspjeti, te da se sada neke od ovih junaèina ima privesti k licu pravde, te ih prekršajno kazniti. Politièka je klasa udarila u dreku, i gle èuda, nitko sada više ne želi biti ustaša. Svi se odjednom takmièe u izrazima prezira, a kako se politièke stranke, sve odreda, uglavnom sastoje od sve samih dokazanih patriota, to se sada svima ima utuviti u glavu da je nošenje historijskih kostima, zatim insignia (odlièja) iz zbirki pasioniranih kolekcionara, te ikona »totalitarnih pokreta«, zabranjeno, a naroèito je zabranjeno kad se to èini izvan patriotski odobrenih liturgijskih manifestacija kao što je primjerice obilježavanje onoga što se misli, a još više teško sniva, pod pojmom i toponimom austrijskog Bleiburga. Tamo je državno odobreno, tamo se slavi i promièe, sve što se Zadru sada odjednom brani, što se tamo prekršajno goni. Na jednoj strani povijest, odobrena i slavljena, na drugoj skandal. A s takvim zabranama valja biti oprezan, kao sa svim novotarijama.
   
   
Stradava zdrava ljudska pamet


    Pa kako sve ovo shvatiti?
    Teško. Zato kažem da u Hrvatskoj u ovom trenutku najviše stradava zdrava ljudska pamet.
    A krajem prošlog tjedna u Sinju su »radnici komunalci« skinuli spomen-ploèu, jednu od mnogih posijanih diljem Hrvatske, na kojoj je »politièki razbor« tako inaèe razborite i tako inaèe pro-europske stranke kao što je to Ðapiæev HSP, ispisao sljedeæe: »Ustašama poginulim za NDH.« Uklanjanje ploèe zatražilo je Viteško alkarsko društvo, držeæi da pojam viteštva, naroèito u drevnom, alkarskom smislu rijeèi, podrazumijeva neke druge vrline od onih koje je imao na umu HSP kad je otkrivao reèenu spomen-ploèu. U medijima ovaj put nikakvog prijepora nema: ta se ploèa zove HSP-ovom ustaškom ploèom. Službeni odgovor HSP-ov bijaše jezgrovit koliko i nadmen: Neka našu ploèu uklone oni kojima ona smeta!
    No Ðapiæu ovo nije nimalo smetalo da osudi zadarski ustaško-domobranski maskenbal. Njemu se nikako ne èini da rijeèce uime njegove partije, i njezina naoko novoga kursa, te njezina stvarna djela, stoje nekako u odnosu ne baš ljubeæeg se proturjeèja. Njemu ne pada na pamet da u javnoj gesti njegove stranke imade neèeg skroz-naskroz shizoidnog.
   
   
Shizoidna gesta


    Na ovu shizoidnu gestu veæinu naših politièkih èimbenika, u totalnom spektru njihovih djelovanja, unutar kojega je podjela na lijevo i desno veæ odavno izgubila i zadnji traèak nekog smisla, tjera visoko uzdignut prst stroge uèiteljice Europe koja do svojega antifašizma, za razliku od Hrvatske, itekako drži. Politièari koji su tako reæi do juèer »mjerili slavonski kukuruz uzdignutom desnicom«, svjedoèeæi tako o svojoj ne baš jako skrivenoj brutalnosti, više nego o osjeæaju za humor, sada se nose kao europski modernisti i antifašisti. Ti koji su do juèer svoje »glavne stanove« urešavali kao spomen-sobe onome što danas krste »ustaškim totalitarizmom«, sada okreæu glave od zadarskih krabulja, ne priznavajuæi im duhovno i politièko oèinstvo.
    Ovo je, ali, vrlo, vrlo nepošteno.
    Nakaradna hrvatska politika rodila je – starèad, roðena je i ona sama starom. Ali nekoæ brižno, a sad zabaèeno i prezreno oèinstvo, u ovom je sluèaju tako radosno poniklih ustašluka vidljivo svima koji imaju oèi. Te oni imaju oèi da bi im ono bilo vidljivo.
    A ovo što sam upravo natovario HSP-u bilo bi pravednije razdijeliti na gotovo sve hrvatske politièke stranke, premda u razlièitim omjerima.
    Evropu je na ovaj naèin jako teško prevariti, no u varanju sebe samih mi smo Hrvati uvijek imali uspjeha.
    I zato se uvijek iznova mi moramo èuditi što nam u Evropi ne kupuju ono što mi sebi sami tako uspješno prodajemo.

Povratak

AKTUALNO