| Ironija je na kraju postavila stvari na svoje mjesto. U godini koja je bila olimpijska i u godini koja je hrvatski sport odvela u još više sfere, emocije su se najviše miješale baš u Ateni, krajem kolovoza. Zašto ironija? Možda je to osobni dojam jednog novinara, posve subjektivan sud, no konaèni pobjednici 2004. godine plivaè Duje Draganja i aletièarka Blanka Vlašiæ u toj su Ateni bili na sasvim suprotnim stranama.
Bilo je tamo pet-šest hrvatskih novinara, olimpijski bazen i finale na 50 metara slobodno. Plivaèka formula 1. Skoèite i ne vadite glavu ispod vode, ne dišete nešto više od dvadeset sekundi. Ako ste plivaè, želite biti što brži. Brzina i tehnika, hrabrost i cilj. Duje je imao sve. Bilo je to predveèer, nas pet-šest ludovalo je. Genijalan nastup tipa koji je ostao drugi za samo stotinku, tipa koji se uoèi utrke okrenuo iz osme staze, kaubojski pogledom tražio konkrente i onda isplivao najbolji rezultat povijesti hrvatskog plivanja, barem muškog. Nekoliko dana poslije na red je došla Blanka Vlašiæ. Ako je u toj Ateni koja nas je na kraju podarila sa pet velikih olimpijskih medalja postojao trenutak koji bismo željeli zaboraviti, onda je to finale ženskog visa. Potpuno iscrpljena od bolesti, premršava i nekako plaha, Blanka je završila olimpijski nastup na 11. mjestu. Suze, nevjerica, èudan osjeæaj u želucu. Praznina, rupa koju smo negdje u sebi pripremili za Blanku, a ona ju je, valjda, samo morala popuniti. I premda je život katkad prokleto okrutan i iako smo znali da nije prava, vjerovali smo u fantastièan niz s kojim je stigla u Atenu, u preskoèena 203 centimetra dva puta... No, pukla je Blanka, puklo je i kod nas. Ta veèer, taj petak, urezala se u svijest i sada nas muèi. No, splitska je princeza sportske kraljice veæ do tada ispisala sve što je bilo potrebno da postane hrvatska sportašica godine. Bila bronèana na dvoranskom SP-u, pobjeðivala je najbolje, imala fantastièan niz. Negdje je pokupila ljetnu virozu i ostala bez najvažnijeg od svih ciljeva jedne sportašice. Na èetiri godine, do Pekinga.
U meðuvremenu æe i Duje Draganja tražiti u èetverogodišnjem ciklusu olimpijsko zlato. Srebro ima, ostao je samo viši cilj. I konaèna pobjeda. Duje još nije isplivao idealnu utrku svoje karijere, a i bolje je tako. Jer, on je prvi rekao da æe nakon nje, nakon svoje savršene utrke, prekinuti karijeru. Bilo nas je strah kad je izašao iz vode nakon atenskog srebra, no odmah je pronašao nekoliko zamjerki. Sreæom, to nije bila ta!
Kad se podvlaèi crta, treba napisati i da je ovo bila vrlo znaèajna godina u karijerama ponajboljih hrvatskih sportaša svih vremena. 2004. od tenisa se na spektakularan naèin u Wimbledonu oprostio Goran Ivaniševiæ, 2004. Janica Kosteliæ u samo pola godine iz bolnièkog je kreveta stigla do najvišeg mjesta na pobjednièkom postolju u aspenskom slalomu. Nije u toj grupi, ali ne treba zaboraviti da se od karijere ove godine oprostila i nekadašnja pobjednica Roland Garrosa, Iva Majoli.
Duje i Blanka prvi put na tronu. Definitivno, bit æe toga još... | 
